Premijera Rajnina zlata, prvoga dijela tetralogije Prsten Nibelunga u njujorškoj Operi Metropolitan, iščekivala se početkom sezone s nestrpljenjem. Činjenica da će autoritativnom dirigentskom vodstvu Jamesa Levinea biti pridruženo scensko čitanje glasovitoga kanadskoga redatelja Roberta Lepagea umjesto dotadašnje bajkovite slikovnice Otta Schenka obećavala je i režijski relevantan ciklus. Međutim, unatoč skupim tehnološkim inovacijama u scenografiji, karikaturalna je bajka zamijenjena svojevrsnim stripom, a nije se ponudilo ništa u interpretacijskom smislu značajno. Razočarenje o kojemu su imali prilike čitati čitatelji Klasike.hr u mome je slučaju kod drugog dijela ciklusa, Walküre, ustupilo mjesto nešto umjerenijem stavu. Istina, dva se navedena djela u okvirima tetralogije sačinjene od sastavnica izrazito oprečnih dramaturgija i skladateljskih obličja razlikuju možda i najviše od svih četiriju. Dok je Rajnino zlato, žanrovski označeno kao „predvečerje“, neka vrsta mitološkoga prologa povijesti sumraka bogova, Walküra nosi mnoga obilježja klasične tragedije. Sukladno tome, interpretima omogućuje dublje poniranje u Wagnerovu kompleksnu karakterizaciju likova koji su u Rajninu zlatu bili tek skicirani u vezi s okvirnim motivom prstena.
Na pitanje jesu li se scenograf Carl Fillion i kostimograf François St-Aubin rukovodili baš time kada su unijeli neke bitne izmjene u tretmanu pojedinosti u odnosu na Rajnino zlato bit će teško odgovoriti prije nego vidimo preostala dva dijela tetralogije. Zluradi bi rekli da su tome pribjegli uvidjevši prijašnje nedostatke, da ne kažem kikseve Rajnina zlata! Tako Wotanov povez preko oka više ne nadomješta kosa zabačena preko lica Bryna Terfela. On više ne nosi štitnik za prsa u pseudorimskome stilu, zahvaljujući čemu više nemamo dojam da gledamo neku filmsku parodiju s Jackom Blackom u glavnoj ulozi. Vlasulje koje imaju sugerirati srodstvo Siegmunda i Sieglinde izvedene su također ukusnije negoli pojedine u Rajninu zlatu, a stilizirano viteško ruho diskretnije te u slučaju samih valkira možemo govoriti i o svojevrsnoj elegantnoj gracioznosti. Nije se inzistiralo ni na vrtoglavom vertikalnom scenskom pokretu, a mobilnost još uvijek uistinu spektakularne scenografije djelovala je daleko funkcionalnije. Po njoj se Terfel i Deborah Voigt (Brünnhilda) kreću daleko slobodnije nego poprilično sputani solisti Rajnina zlata: jednom riječju, scenski je svijet daleko svrsishodniji, pri čemu dakako nismo uskraćeni ni za trenutke očaravajuće vizualnosti postignute ponajprije projekcijama, kao u slučaju dočaravanja vatre u finalu trećega čina.
Premda i ontološka, radnja Walküre odvija se na duboko psihološkim zasadama: kako bismo inače suosjećali s egzistencijalnim dilemama vrhovnoga boga i kćeri koja je prestala biti instrumentom njegove volje? Deborah Voigt u pauzama prijenosa Grofa Oryja odala je da je u njezinu glumačkome tumačenju Brünnhilde bilo nečega od tinejdžerice koja se buni protiv oca. Dok je, sitnoga rasta kakva jest, na početku drugog čina obigravala oko Terfelove impozantne pojave, doista je na trenutke djelovala kao kakva djevojčica koja će tijekom predstave biti prisiljena prebrzo odrasti. Glumački se Voigt zna koristiti suptilnim sredstvima, no u velikome prizoru konfrontacije u trećemu činu ponudila je previše istovjetnih glumačkih rješenja (primjerice simulacije plača) te je Terfel svojom ekstrovertiranom kreacijom Wotana ponešto dominirao. Međutim, velškome basu-baritonu nedostaje sofisticiranosti i – ponajprije – misaone dubine neophodne za tumačenje jedne od Wagnerovih najtragičnijih uloga. Njegov je Wotan na trenutke jednostavno odveć sirov. Dok se u pjevačkome smislu dokazao u odnosu na ponešto nesigurnu i rezerviranu kreaciju istoga lika u Rajninu zlatu u rujnu prošle godine, ispjevavši dramatične, silovite odlomke dionice s potrebnom odrješitošću i samouvjerenošću, lirska i refleksivna slabije mu leže, možda stoga što se tu načelom više je manje postižu daleko veći učinci. Uslijed toga, Wagnerovim skladateljskim perom izrazito humanizirani rastanak oca i kćeri s kraja trećega čina nije bio ni izdaleka toliko potresan koliko to inače zna biti, unatoč tome što su dvoje pjevača i glazbeno i glumački ponudili svoj maksimum.
Premda se također radi o oprečnim pjevačkim osobnostima, Jonas Kauffmann kao Siegmund i Eva-Maria Westbroek kao Sieglinda ostavili su u prvome činu opere cjelovitiji dojam. Taj čin tim likovima i pripada te svojim uzlaznim lukom glazbenih strujanja tvori nesvakidašnju cjelinu u Wagnerovu opusu, zbog čega ga mnogi izdvajaju kao omiljeni Wagnerov čin općenito. Bacajući svjetlo i na glasoviti drugi čin Tristana i Izolde, taj čin djeluje kao prošireni ljubavni prizor čiji se glazbeni puls ubrzava kako nesuđeni incestuozni ljubavnici odbacuju okove koji ih sputavaju u davanju maha silovitoj ljubavnoj želji. Kauffmannov glas malo čime odaje da je karijeru započeo koracima lirskoga tenora, osim možda finom kantabilnošću i najdramatičnijih fraza dionice, a Eva-Maria Westbroek ulogu Sieglinde pjeva suvereno poput kakvog vagnerijanskog soprana, što ipak (još) nije.
Među ostalim solistima treba spomenuti pouzdanost tumača naizgled sporednih, ali svejedno ključnih uloga, konkretno Hansa-Petera Königa (Hunding) i Stephanie Blythe (Fricka). Nastup Brünnhildinih sestara pamtit ćemo pak po voluminoznosti zvučne slike unutar koje se svaka od osam dionica u sveopćem forteu partiture iscrtavala s posvemašnjom jasnoćom, iako bi se režijskoj interpretaciji toga prizora moglo prigovoriti ono što se često zamjera i nizu drugih inscenacija opere. Premda ga gradi monumentalno (doslovnom referencom na kas – pjevačice su doista uzjahale rotirajuće grede koje čine scenografiju), Lepage ne uspijeva taj prizor pokazati u svjetlu onoga što čini srž sublimnoga u umjetnosti. Osim što je veličanstven, kas valkira je naime i zastrašujući: sjetimo se, Wotanove kćeri sakupljaju tijela mrtvih junaka i još se tome obijesno smiju. (Replike ljudskih kostiju koje su solistice Meta spremale u platnene vreće ipak nisu bile dovoljne da postignu odgovarajući učinak.)
Stoga svoje djelovanje predstava najizrazitije postiže na glazbenom planu zahvaljujući Levineu kao vrhunskom dirigentskom autoritetu. Tome možemo zahvaliti činjenicu da unatoč njegovoj sklonosti sporijim tempima pet i pol sati trajanja predstave protječe u znaku krajnje opojnosti Wagnerove glazbe koja prkosi apsolutnim kategorijama vremena. Za razliku od dirigentske provjerene kvalitete, režija Roberta Lepagea tek će kompletiranjem tetralogije pokazati svoje konačne domete. Walküra je pokazala da kombinacija vrhunske tehnologije u oblikovanju scenografije i tradicionalnih kazališnih tehnika u oblikovanju kostimografije i glumačke igre može uroditi kvalitetnim rezultatima, no puno će ovisiti i o solistima koji će nastupiti u preostalim dijelovima tetralogije. U iščekivanju onih starih, poput Voigt, i nekih novih, premijera Siegfrieda zasigurno će začas doći!
© Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 17. svibnja 2011.
