Kada je riječ o opernim festivalima na otvorenom, svi će se složiti u jednome: ambijentalni ugođaj koji nude bitno doprinosi atraktivnosti doživljaja. Akustički dojam pritom može varirati, jer čak iako je prostor izvorno predviđen za kazališne izvedbe kao što je to dakako slučaj s antičkim kazalištem u Taormini, ne pogoduje nužno i izvedbi kanonskih opera devetnaestog stoljeća. U slučaju prijenosa uživo iz zagrebačkoga kina Movieplex konačnu nepovoljnost slušnoga dojma neminovno je uvjetovao ponešto plošan zvuk koji zacijelo velikim dijelom proizlazi iz tehnoloških nepovoljnosti snimanja na otvorenom, ali je svejedno bio inferioran u odnosu na standard koji su nametnuli prijenosi iz Opere Metropolitan u Lisinskom ili pak izvanredno kvalitetni prijenos Čarobne frule iz milanske Scale u istome kinu. Srećom, publici to nije pretjerano smetalo te je s obzirom na sušu kulturnih događanja u gradu uslijed bijega Zagrepčana na more dvorana Movieplexa bila sasvim pristojno popunjena. Nije se bitno ispraznila ni prilikom desetominutnog prekida signala iz Taormine, uslijed koje je publika ostala uskraćena ne samo za bis poznatoga zbora Va, pensiero nego i za finale trećega čina. Unatoč teškoćama treba dakle pohvaliti Movieplex što je izostanak projekcija opernih rariteta, Arijane i Modobradog Paula Dukasa u lipnju nadoknadio ovom festivalskom uspješnicom.
Ocjeni izvedbe ne pomaže što potpisnik ovih redaka na klasično, festivalsko ambijentalno operno kazalište gleda s povećom dozom skepse. Pozornice kao što su Rimsko kazalište u Orangeu, Veronska, pa i Pulska arena te Peristil nose sa sobom rizik da će pitoreskna, slojevima povijesnoga značenja bremenita lokacija kočiti predstavu u autonomnom kazališnom izričaju. U slučaju predstave Nabucco redatelja Enrica Castiglionea i ravnatelja sekcije Musica e Danza Festivala umjetnosti mogli bismo čak reći da bi dojam bio povoljniji da se autonomnom kazališnom izrazu uopće nije težilo, primjerice u slučaju šarenih, kičastih babilonskih projekcija na ruševine kazališta, što je trebalo dočaravati promjene mjesta radnje u pojedinim činovima. Ako zanemarimo taj detalj, Castiglioneovu inscenaciju Nabucca teško je razlikovati od bilo koje druge izvedbe opere s radnjom smještenom u stari vijek.
Staromodni kostimi i šminka danas na pozornici ostavljaju dojam olinjalih holivudskih vizualnih ideala iz doba Cecilea B. de Millea, a pjevači su s iznimkom Chiare Taigi (Abigaille) bili mahom glumački nezainteresirani. Jedini obol redateljskome čitanju opere Castiglione je pružio naglašavanjem karakterizacijskih proturječja u slučaju te punokrvne negativke, koja za operu 19. stoljeća a i za Verdija ima krajnje neuobičajen status primadone u odnosu na razmjerno neistaknutu pozitivku Fenenu. Premda bi je se teško moglo nazvati glumicom velikoga talenta, Taigi je uspjela završni obrat u kojemu se Abigaille u božanskome prosvjetljenju kaje za svoje grijehe učiniti uvjerljivijim nego to često biva.
Upravo je podjela uloga ono po čemu je Nabucco netipična opera u odnosu na talijansku opernu tradiciju u koju je usidrena. Glazbeno su najistaknutiji malo prije spomenut, tehnički i interpretacijski izrazito zahtjevan dramski sopran Abigaille, koji mora vješto baratati i nižim registrom (nekada ga pjevaju i mezzosoprani), te naslovna baritonska uloga kod koje je najveći izazov dočarati lom (karakterizacijski i glazbeni) koji nastupa iskliznućem babilonskoga kralja u ludilo u finalu drugog čina. I dok se Taigi, neupitno voluminoznog glasa i visoke tehničke spreme ponajviše dokazala time što u lirskome registru u ansamblima prvog i cantabileu arije drugoga čina nije zvučala nimalo grubo, nego jednako dojmljivo kao i u trenucima kada je energično sipala glazbeni gnjev na scenu, veteran Juan Pons kao naslovni protagonist nažalost nije ostavio povoljan dojam.
Radi se o baritonu neupitnoga renomea koji u svoju kreaciju unosi golemo iskustvo u tumačenju uloge, poznavajući u dušu svaki detalj svoje dionice, no u slučaju kada je nekada veliki glas načet godinama to neminovno može voditi u manirizme, poput otezanja tempa u recitativnim odsjecima ili neprimjerenog vibrata u kantilenama. Sve te nedostatke poništila bi, doduše, scenska karizma, no Pons kao da se velik dio vremena provedenoga na sceni tek mrštio, a sugestivnosti mimike ne bi pomogla ni groteskna asirska brada. Od ostalih solista visokim standardima Taigi ponajviše se približio bas Francesco Ellero D'Artegna u ulozi Zaccarie, no glumački je nažalost bio najdrveniji od svih. Dok se Eufemia Tufano u ulozi Fenene nije pretjerano iskazala, tenor Massimilano Chiarolla ulogu je Ismaelea tumačio korektno, a isto bismo mogli reći za iskusno vodstvo dirigenta Piera Giorgia Morandija.
Za Verdija je Nabucco značio proboj ponajprije zbog toga što je u njemu pogodio onaj političko-nacionalni ton koji će biti ključan za njegovu recepciju kroz cijelo 19. stoljeće, a očituje se u nešto izravnijim glazbenim izražajnim sredstvima, ponajprije u zborskom slogu. Zbor postaje sinonimom za Narod i nositeljem kolektivne političke drame, te u svakoj izvedbi Nabucca puno toga ovisi o njegovoj izvrsnosti. Coro Lirico Francesco Cilea zvučao je, ponajprije u odvojenim muško-ženskim nastupima prvoga čina pomalo koloristički neujednačeno, no u ključnome trenutku – jednom od najpopularnijih Verdijevih šlagera Va, pensiero zazvučao je puninom skladateljeva lirskoga izraza. Nakon što je nestalo signala u Movieplexu, jedna je gledateljica uskliknula: „Ah, zašto nismo mogli još jednom čuti tu ariju (sic!)!“. Unatoč nedostacima izvedbe, Verdi je Verdi, a dočaravanje barem djelića sicilijansko-antičkoga ugođaja u Taormini u kombinaciji sa skladateljevom neodoljivom melodikom s pravom je dostatan da očara Zagrepčane kojima je te večeri uskraćen užitak na obali (Jadranskoga ili Jonskoga) mora.
© Ivan Ćurković, KLASIKA.hr, 12. kolovoza 2011.
