Pet sati proteklo je u jednom dahu! Čak su i najveći poklonici umjetnosti Richarda Wagnera skloni reći kako je Siegfried dosadan. Meni nije nikada bio, dapače. A onaj kojemu smo prisustvovali u Koncertnoj dvorani Lisinski u izravnom prijenosu iz Metropolitana bio je takav da je mjestimice zastajao dah od sveukupne veličanstvenosti. Rekla bih da je drugi dan Prstena Nibelunga bio u cjelini bolje uprizoren nego njegova predvečer i prvi dan. Zaljubljenici u Wagnera možda će reći da je Fabio Luisi, prvi dirigent Metropolitana, koji je Siegfrieda preuzeo od predviđenog Jamesa Levina, predstavu vodio prepoletno, s prejasno istaknutim motivima i previše pjevno, no meni se upravo to svidjelo jer je takvim pristupom sjajno korespondirao sa scenom koja je doista vrhunac tehnologije u službi umjetnosti. Naravno, Metropolitan može sebi priuštiti ama baš sve što se u tehničkom smislu može izvesti, ali scenska rješenja u Siegfriedu nadmašila su i najsmionija očekivanja. Slavni kanadski redatelj Robert Lepage doista je bio dobre sreće kad je imao takve sjajne suradnike koje valja nabrojiti: asistent Neilson Vignola, scenograf Carl Fillion, kostimograf François St.-Aubin, oblikovatelj rasvjete Étienne Boucher te majstori projekcija i videa Holger Förterer i Pedro Pirés.
Za posljednju riječ o Lepageovu pristupu Prstenu Nibelunga treba počekati krajnje razrješenje u Sumraku bogova, iako bih možda već sada mogla reći da će teško dostići režiju Patricea Chereaua s Bayreuthskih svečanih igara 1976., koja je označila prekretnicu u pristupu tom velebnom opusu. No posve je sigurno da je odnos među likovima savršeno funkcionirao i bio perfektno razrađen, čemu su pridonijeli sjajni solisti na čelu s čudesnim Ericom Owensom kao Alberichom. Ne mogu se sjetiti da sam ikada doživjela takvog pjevača na sceni! Glas mu je veličanstveni dramski bariton, a cijeli nastup upravo je magnetski. Pored njega je inače interpretativno sjajan Bryn Terfel kao Wotan bio glasovno tanak. Gerhard Siegel u izvanrednoj karakterizaciji Mimea i suverenom pjevanju sasvim sigurno počinje ulaziti u najuži vrh velikih svjetskih Mimea po uzoru na Heinza Zednika.
Vrlo sretan bio je izbor Jaya Huntera Morrisa za naslovnu ulogu, iako je izabran kao zamjena predviđenom Garyju Lehmanu. Ne samo da se hrabro uhvatio ukoštac s golemim zahtjevima možda najteže uloge u njemačkom repertoaru (čini mi se težom i od Tristana) nego je tako lijepo i uvjerljivo donio lik da smo u njegovoj neposrednosti i svježem predanju (iako nije baš rosno mlad) doista gledali mladog neustrašivog junaka koji još ne zna što će mu život donijeti. Njegov pristup Brünnhildi bio je tako srdačan da je upravo osvajao. Velika Deborah Voigt, kako je i sama rekla, u Siegfriedovoj Brünnhildi sreće se s vokalno najtežom zadaćom. Umjetnica prekrasna glasa, velikog znanja i iskustva spretno je prešla najteža pjevačka mjesta i maksimalno se uživjela u lik djevojke na pragu života koja tako zanosno pozdravlja sunčevu svjetlost. Sklona sam već sada reći da će joj ipak bolje pristajati Brìnnhilda iz Sumraka bogova.
Otmjeno pjevanje pružio je Hans-Peter König u ulozi Fasolta dok Patricia Bardon nije bila dovoljno domljiva kao Erda. Mojca Erdman sigurno je otpjevala dionicu Šumske ptice toliko vokalno različitu od svega što je Wagner napisao, čak i u prvim mladenačkim djelima. O orkestru ne treba govoriti – njegova je svirka melem za uši. No nije potrebno raščlanjivati pojedine domete koji su svi bili daleko iznad uobičajenog. Dovoljno je zaključiti da bi Wagner sigurno bio sretan i zadovoljan da vidi i čuje takvu realizaciju svoje temeljne zamisli sveukupnog umjetničkog djela – Gesamtkunstwerka.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 9. studenoga 2011.
