Najnovija realizacija Gounodova Fausta u Metropolitanu još je jedno novo redateljsko viđenje te popularne opere u velikim svjetskim kazalištima. Nismo tako davno gledali Fausta u izravnom prijenosu iz pariške Opere. U objema izvedbama važno mjesto zauzima zavojito stepenište s jedne i druge strane pozornice (scenograf Robert Brill), što ukazuje na neke sličnosti u pristupu. Slična je i scenska koncepcija Faustove radne sobe u prvom činu. Velika je razlika u kostimima i zamišljenom vremenu odvijanja radnje u Metropolitanu to je u prvoj polovici 20. stoljeća. S obzirom na to da se vojnici vraćaju iz rata, možda bismo mogli zaključiti da je to vrijeme neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Vremenska neodredljivost kostima Paula Tazewella usklađena je s idejom redateljske koncepcije, što posebno dolazi do izražaja u jednakim elegantnim kostimima Fausta i Mefistofelea.
Glasoviti američki redatelj Des McAnuff, ravnatelj Shakespeareova festivala u Stratfordu, koji sa svojim scenskim suradnicima prvi put postavlja na scenu operu u Metropolitanu, čvrsto drži u rukama svoju ideju vodilju i dosljedno je provodi. Vrhunac dostiže u trećem dijelu opere – njezinu četvrtom i petom činu (koje je mjestimice kratio a mjestimice produljio). Tu je izvedba došla do svoga dramskog vrhunca i to je bio njezin najbolji dio unatoč tome što su protagonisti prema kraju pokazivali lagan glasovni zamor. Nije ni čudo! Predstava je zajedno sa stankama trajala puna četiri sata! Tri glavne uloge iznimno su zahtjevne – ne traže samo vrhunsko vladanje teškom pjevačkom dionicom nego i savršenu koncentraciju na scenski izraz tijekom cijele predstave.
Prvi i drugi čin nisu donijeli nikakva iznenađenja, a ostvareni su vrlo standardno iako se možemo upitati jesu li doista vojnici u dvadesetom stoljeću kretali u rat s mačevima. Mislim da nisu, ali mač je bitan u tekstu libreta i nije se mogao zaobići. Treći čin, prizor u vrtu, s otvorenim skokovima bio je predug, na ogoljeloj sceni pjevači su dolazili i odlazili, silazili i uspinjali se zavojitim stepenicama svoga zavojitog bitka, a nisu nas uspjeli uvjeriti zašto to čine. No u četvrtom i petom činu bilo je drukčije: kraćenja su bila smislena i zgusnula su radnju, demoni su bili doista odvratni, a Margareta se spašena vinula u visine zaista čista, očišćena od grijeha.
A ta je Margareta u interpretaciji Marine Poplavske bila središte radnje. Ruska pjevačica umjetnica je najviše kategorije, nevjerojatno izražajna i potresna. Nije samo njezina slika, koja nas je iz dubine gledala u nekoliko ključnih prizora, ukazivala na to da je ona centar nego je to Poplavska postigla svojom potpunom predanošću liku i radnji. Bila je glasovno i pjevački suverena pa je prava šteta da nije u punom vokalnom intenzitetu izdržala do kraja. Ali to je obilato nadoknadila, rekla bih, savršenom interpretacijom. Sopranistice njezine vrsti glasa, lirico-spinto, teže se nose sa specifičnim zahtjevima uloge koju je Gounod skladao za lirski sopran svoje omiljene prve interpretkinje njegovih glavnih junakinja, Marie-Caroline Miolan Carvalho.
Jonas Kaufmann u naslovnoj ulozi i René Pape kao Mefistofele potrdili su visok ugled koji uživaju u svojim glasovnim kategorijama. S otvorenim skokovima uloga Fausta postaje jedna od najtežih u tom repertoaru i Kaufmann je ponovno dokazao svoje vrhunsko pjevačko umijeće (premda mu je visoki C u ariji bio najmanje lijep dio vokalne dionice). Pape je bio pjevački i scenski elegantan Mefisto, suveren, uvijek prisutan, najčešće u prvom planu, ali i kod njega se prema kraju počeo osjećati lagan umor. Premda će velika većina posjetitelja reći da su oba bila savršena, imala bih malu zadršku: kao Nijemci bili su više sljedbenici teksta svoga velikog Goethea (ma kako on bio francuski adaptiran) nego Gounodove francuske glazbe. Rekla bih da im je nedostajao francuski štih. Russell Braun s više uspjeha tumači dramatski zahtjevnije likove nego što pjeva tradicionalnu, upravo belkantističku Valentinovu glazbu, a to bi se moglo reći i za Michèle Losier u ulozi Siebela. Kanadski dirigent Yannick Nézet-Séguin nije u potpunosti uspio prebroditi duljinu opere i povezati početak i kraj u čvrstom luku. Premda nema primjedbi cjelokupnom dometu svih sudionika, uključujući zbor i orkestar – ali to se u Metropolitanu samo po sebi razumije – od takve operne kuće traži se nešto više. U slučaju ovog Fausta, rekla bih, više svježine, protočnosti, pa i ljepote, karakteristične za francusku romantičnu operu sredine devetnaestog stoljeća (Faust je praizveden 1859.).
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 13. prosinca 2011.
