Ljubiteljima klasičnog pristupa klasičnim djelima operne literature Metropolitanovo se novo uprizorenje Krabuljnog plesa možda neće svidjeti. A možda baš i hoće, jer donosi nešto novo, vrlo promišljeno, studiozno, logično ali i klasično u stilu. Radnja je smještena u Švedsku pri početku 20.stoljeća. Takvi su i kostimi, muškarci su u običnim, ili na plesu svečanim odijelima, Amelija ima dva prekrasna kostima (kostimografkinja Brigitte Reiffenstuel). Scena je elegantna, uglavnom crno-bijela ravnih linija, raskoš plesne dvorane postignuta je projekcijom, na sceni nema ništa suvišnog, samo neophodni naslonjač i stol, odnosno stolovi (scenograf Paul Steinberg), osvjetljenje je sastavni dio dramske radnje (oblikovatelj rasvjete Adam Silverman), a koreografija korištena tek toliko koliko je nužno (koreograf Maxine Braham).
No da bi djelo scenski zaživjelo i djelovalo uvjerljivo potreban je redatelj vrhunska znanja i ukusa koji ima što reći i to kazuje smisleno, a takav je, bez svake sumnje, američki redatelj David Alden. Dovoljno je reći da je za režiju Janáčekove Jenůfe 2006. dobio Nagradu Laurence Olivier za najbolju novu opernu produkciju. Alden se u pristupu rukovodi glazbom, onom specifičnom tintom musicale, koja u Krabuljom plesu divno ocrtava likove i njihove karaktere. Likovi su živjeli u bogatstvu vlastita emotivnog svijeta, vođeni diskretnom ali čvrstom redateljskom rukom.
Naravno, sve to ne bi dalo rezultata da za pultom nije bio dirigent koji osjeća Verdija i vlada specifičnostima te autorove partiture. A takav je šef-dirigent Metropolitana Fabio Luisi. Cijeli je ansambl vodio majstorskom rukom a protagonistima ostavio dovoljno prostora da dođu do punog izražaja. Ali ni to ne bi bilo dovoljno da nije imao, u prvom redu, krasnog Riccarda/Gustava, Marcela Álvareza. Kad smo već izgubili svaku nadu da će se u Verdijevoj godini pronaći idealan verdijanski lirico spinto tenor, taj se argentinski umjetnik potvrdio u svoj punoći vokalnog sjaja, pjevačko-tehničke osposobljenosti i bogatstva emocija. Gustavo je u svojim mnogostrukim zahtjevima jedna od pjevački najtežih tenorskih uloga ali pruža velike mogućnosti u glazbenoj i scenskoj karakterizaciji lika. Álvarez je to znao, i mogao, iskoristiti i bio je doista sjajan.
Sondra Radvanovsky kao Amelija nije počela baš najbolje u tercetu, ali nakon što je u ariji pod vješalima suvereno otpjevala lijep i zaobljen visoki „C“, počela je iskazivati snagu emocija koje su je ispravno vodile u nadasve uspješnom glazbeno-scenskom oblikovanju lika. Napomenimo pri tom da je ariju Morrò otpjevala ležećki. To je pjevačica toliko bogata izraza da je pokrenula i inače dosta krutog Dimitrija Hvorostovskog u ulozi Renata pa je i on zaživio, lijepo interpretirao a ne samo dobro pjevao. Kathleen Kim bila je dražestan i vokalno pouzdan Oscar, dok Stephanie Blythe kao Ulrica nije ponovila uspjeh svojih ranijih kreacija koje smo gledali i slušali. Verdi je ipak Verdi, rekla bih pjevački najteži skladatelj. A k tome je i Ulrica dosta nezahvalna uloga ako je ne pjeva pravi alt. Vrlo je teško postići ujednačenost registara. Manje uloge nisu bile toliko dojmljive kao one troje protagonista, ali uredne i skladne. Naravno, da je svirka orkestra vrhunska a zadivljuje kako tako brojčano velik zbor postiže najfiniji pianissimo. Vodi ga sjajan Donald Palumbo.
I moderno može biti kvalitetno, ako ga realizira nadahnuti redatelj i ako su pjevači dobri i dobro odabrani.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 5. veljače 2013.