.jpg)
Crne maske sasvim su posebna opera nastala na ovim prostorima. Njezina je povezanost s onodobnom europskom opernom produkcijom veća od bilo kojeg djela tada ovdje nastalog. Ne zaboravimo, vrhunac europskog, što znači svjetskog opernog stvaralaštva 20. stoljeća – Wozzeck Albana Berga – praizveden je u prosincu 1925. Praizvedba Crnih maski bila je 7. svibnja 1929. Malen detalj: vrlo zahtjevnu glavnu ulogu Vojvode Lorenza pjevao je slovenski umjetnik, pjevač snažne izražajnosti i moćnoga glasa Robert Primožič, koji je prije toga deset godina bio prvakom zagrebačke Opere.
Marij Kogoj (rođen 1892. u Trstu) predstavnik je slovenske glazbene avangarde i ekspresionizma. Imao je teško djetinjstvo, koje je ostavilo dubok trag u oblikovanju njegove osobnosti, a to se, naravno, odrazilo i u njegovoj glazbi. Majka ga je ubrzo napustila, a nikada nije saznao tko mu je otac. U djetinjstvu su ga zamijenili s umrlim bratom, i taj nepoznati otac i zamjena ličnosti bili su glavna preokupacija njegova života, koja je s vremenom postala fiksna ideja i 1932. ga dovela do teške posljedice duševne bolesti shizofrenije / ludila. Umro je 1956. Skladati je počeo s petnaest godina kao samouk, a zatim je u Beču studirao kontrapunkt kod skladatelja Franza Schrekera (1878-1934), i barem jedan semestar istrumentaciju kod Arnolda Schönberga. Tako je bio na samom izvoru glazbenog ekspresionizma, što je razvidno u operi Crne maske. Iako je bio i pod utjecajem razmišljanja glasovitog pijanista i skladatelja Ferruccia Busonija (1866-1924), koji je svojim idealom smatrao „čistu glazbu“, većina Kogojevih djela – pjesme i zborovi a ne samo opera Crne maske – skladana je za glas.
Nakon završetka Prvoga svjetskog rata Kogoj se vratio u Ljubljanu, radio kao glazbeni kritičar i korepetitor u Operi. Ondje je došao u doticaj s dramom Crne maske slavnog ruskog dramskog i proznog pisca na prijelazu stoljeća, Leonida Andrejeva (1871-1919). U svojim dramama Andrejev spaja elemente naturalizma i simbolizma i pokazuje veliko zanimanje za psihologiju i psihijatriju. U kasnijem stvaralaštvu njegovim opusom prevladava apsolutni pesimizam. Kogoju su ponudili da napiše glazbu za dramsku izvedbu Crnih maska u ljubljanskom Dramskom kazalištu (do koje nije došlo), ali ta je drama, nastala 1908., privukla njegovu pozornost. Njezin intrigantan, pomalo morbidan i fantastičan sadržaj bio je u suglasju s njegovim vlastitim životom, i nakon 1922. posvetio se skladanju opere. Važnu ulogu u tome imao je njegov prijatelj iz mladosti, književni kritičar i esejist Josip Vidmar (1895-1992). On je preveo ruski dramski izvorni tekst na slovenski jezik i, barem na početku, poticao Kogoja pri radu, sve dok se skladatelj nije povukao u Goricu te (pretpostavlja se zbog napredovanja shizofrenije, a vrlo vjerojatno i bipolarnog poremećaja) ondje u osami 1927. završio svoju operu. Na njoj je radio tri godine, dakle baš u vrijeme praizvedbe Wozzecka.
Životna priča Vojvode Lorenza, koja se u biti odvija prvenstveno u njegovoj glavi, siže koji je savršeno korespondirao sa samim autorom, dobila je najadekvatnije glazbeno ruho slobodne tonalnosti koja prelazi u atonalnost, u izrazu ekspresionističko, slojevito, bogato, guste orkestracije. Prema Benjaminu Vircu „Raznovrsnost Kogojeva glazbenoga govora, koji se nekako kreće između kasnoromantičke tradicije, proširenog slobodnoga tonaliteta i ekspresionističkih momenata, odražava se prije svega na razini snažno individualizirane instrumentacije i specifičnoga tretiranja vokala, koje se potpuno podređuju tekstu. Pjevačke linije stoga ne slijede već poslovičnu talijansku sonornost i zaokruženo fraziranje nego se proizvoljno (recitativno) produljuju s obzirom na duljinu teksta. I vokalne tehnike sprechgesang i sprechstimme, karakteristične za ekspresionizam, izražavaju – u usporedbi s umjereno disonantnim i polifono zasnovanim instrumentalnim odsjecima – već istaknutu dualnost odnosno unutrašnju diskrepanciju zvučne slike opere. Skladatelj povećava dramsku napetost prije svega snažnim dinamičkim gestama, sinkopiranjem i poliritmičkim zgušnjavanjem, i u pjevačkim linijama i u orkestru.“
Redakciju partiture izvršio je Uroš Lajovic i zadržao u njoj cijelu izvornu gustu orkestraciju. Prigodom drugog postavljanja opere na scenu 1957., sa Samom Smerkoljem u ulozi Lorenza, dirigent Samo Hubad i redatelj Hinko Leskovšek priredili su neku vrstu komornog izdanja djela koja je zabilježena na izvrsnoj tonskoj snimci RTV Ljubljana. Treće uprizorenje opere u siječnju 1990. u Cankarjevu domu u Ljubljani pod ravnanjem Antona Nanuta u režiji Ljubiše Ristića u kojoj je Lorenza tumačio naš Josip Lešaja, bila je velika predstava na velikoj sceni posve u duhu ideje rastakanja, toliko imanentne ovoj operi. Ta je izvedba trajala tridesetak minuta dulje od prethodne, ali ni tada djelo nije izvedeno u cijelosti. Tek je ovo njegovo najnovije uprizorenje u mariborsko-ljubljanskoj koprodukciji, premijerno izvedeno prošle godine, predstavilo operu u cijelosti. To je svakako zanimljivo, ali upitno je pridonosi li općem dojmu ustrajavanje na tome da se neka preduga djela, koja baš i nemaju zaobljen luk forme, izvode bez ikakvih kraćenja. Bit će zanimljivo vidjeti – kad do toga dođe – pretpostavimo za kakvih tridesetak godina, koliko prosječno dijeli jednu realizaciju od druge, novo uprizorenje opere. A da će trajno, makar i s dugim prekidima Crne maske privlačiti pozornost i ostati u repertoaru – to je izvjesno.
Crne maske fascinantno su djelo, toliko raznoliko, raznovrsno i bogato, raskošno u ideji, što naravno pruža mogućnost za izvedbenu raskoš. A slovenski su je umjetnici doista ponudili. Ponudili su veliku predstavu, poglavito u scenskoj i orkestralnoj realizaciji. Sjajna su scenska rješenja (scenografija Numen, Ivana Radenović, kostimograf Alan Hranitelj, oblikovatelj svjetla Pascal Mérat). Scenografija je jednostavna, čistih, pravih linija i temeljnih boja, od sivog prema crnom s bijelim detaljima, a idejno bogati kostimi živih boja, maštovitih maski i uporabe osvjetljenja bili su ogledni primjer što znači moderno uprizorenje. I u tom je ambijentu redatelj Janez Burger konzekventno uspješno ostvario svoju fantazmagoričnu predstavu. Dirigent Marko Hribernik suvereno je vodio izvedbu, imajući poglavito u orkestru SNG Ljubljane i Maribora snažno i čvrsto uporište.
Vokalni segment izvedbe ponešto je zaostajao u dojmljivosti likova, osim sjajnoga Jože Vidica u glavnoj ulozi. Vidic je uvjerljivo prikazao svu slojevitost iznimno složenog lika vojvode Lorenza di Spadara. Vokalno-pjevački i scenski posve je vladao ulogom u svim pojedinostima. Bio je maksimalno dramski izražajan, ali ne nauštrb tonske ljepote. Bio je toliko snažan da su u njegovoj sjeni ostali djelovali pomalo blijedo. Andreja Zakojnšek Krt nije najbolji izbor za Donnu Francescu. Uloga traži snagu dramskog soprana, naravno, uz izražajan visoki registar. Andreja Zakojnšek Krt ima dobre visine, ali sam njezin glas malo je pretanak. U ostalim ulogama isticao se Jaki Jurgec kao Lorenzov dvojnik. Dvorska luda Ecco u interpretacji Dušana Topoloveca nekako je ostala u pozadini, dok se Saša Čano kao Signor Cristoforo ne može odmaknuti od određene uniformiranosti koja karakterizira sve njegove uloge. Potpuno dorečen nije bio ni Martin Sušnik kao pjevač Romualdo, a Sebastijan Čelofiga kao upravitelj Petruccio bio je nešto prezentniji. No, unatoč tim sitnijim primjedbama, svi su solisti u manjim ulogama, kao i zbor SNG Ljubljane i Maribora, bili na visini svoje teške zadaće.
Bio je to izvrstan bijenalski repertoarni potez, dobrodošao susret s opernim ekspresionizmom na visokoj izvedbenoj razini.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 15. travnja 2013.
