Smijeh uz ozbiljnu glazbu

Branko Polić, Pregršt glazbenih anegdota, Durieux, Zagreb

• Branko Polić izuzetno je obrazovan intelektualac, koji je nakon završene klasične gimnazije u rodnom Zagrebu, stekao diplomu francuskog jezika na školi u sklopu pariške Sorbone. Potom je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1950. diplomirao engleski jezik i književnost i od tada djeluje neprekidno kao novinar u Kulturno-umjetničkoj redakciji na tadašnjem Radio Zagrebu, danas Hrvatskom radiju. Njegovi afiniteti prema glazbi usmjerili su ga na bavljenje glazbenom kritikom i uređenjem raznih glazbeno-govornih emisija, a osnutkom 3. programa HR postaje njegov urednik i komentator sve do umirovljenja (1964-1985). No i nakon toga, ostao je redoviti suradnik do danas. Velik je popis njegovih ciklusa emisija (nekoliko tisuća emisija), ali i vrijednog posla oko iniciranja i uređenja dokumentarnog glazbenog arhiva zagrebačke radio-stanice, koji sadrži više od 10.000 dokumentarnih snimaka (Ivo Vuljević i Ivan Bosnar).
  
  Osim rada na Radiju, Branko Polić bio je organizator raznih događaja, ponajviše u sklopu Židovske općine, pisao je u domaćem i stranom dnevnom tisku, tjednicima i časopisima, leksikonima, zbornicima, bavio se prevođenjem i dobio nekoliko nagrada, kao i Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem. Od 2004. kada je napisao prvu knjgu Vjetrenasta klepsidra, Branko Polić redovito piše autobigrafske knjige (Pariz u srcu studenta, Imao sam sreće, Na pragu budućnosti). Kao znatiželjni putnik susretao je i razgovarao s više od petsto reproduktivnih umjetnika (Interpreti i njihova ostvarenja). No, ono što nas danas posebno zanima je ciklus emisija koje je kao umirovljenik ostvario od 1997-2004 u okviru noćnih emisija Klasika na drugom (2. program Hrvatskog radija) rubrika pod naslovom Note i anegdote. Da ne bi to sve otišlo samo u eter, Branko Polić potrudio se da te kratke priče o zgodama poznatih glazbenika sačuva i ponudi u knjizi s nadom „da će svojim čitateljima priuštiti malo razonode, a možda i pouke“.
  
  Nakon prve knjige 1000 glazbenih anegdota tiskane 2012, neumorni autor sabrao je preostali materijal u drugu knjigu Pregršt glazbenih anegdota, vedrih i šaljivih zgoda. Kako je u prvoj knjizi posvećenoj prvenstveno skladateljima, zatim dirigentima i instrumentalistima, nedostajalo više anegdota o vokalnim umjetnicima, oni u drugoj knjizi zauzimaju počasno mjesto pod nazivom Pjevači s 33 imena iz raznih zemalja i razdoblja od 18. do 20. stoljeća.
  
  Ima tu danas više ili manje poznatih umjetnica i umjetnika, o kojima se mnogo pričalo i pisalo u njihovo vrijeme. Spomenimo tek privlačnu i duhovitu francusku opernu pjevačicu Sophie Arnould, neprikosnovenu primadonu pariške Velike opere u 18. stoljeću, ili legende 19. i 20. stoljeća Mariju Callas, Enrica Carusa, Mariju Malibran, Adelinu Patti, Elisabeth Schwarzkopf, Fjodora Šaljapina ili našu Zinku Kunc-Milanov, zvijezdu Metropolitana. Svi su ti članci opremljeni portretima ili fotografijama umjetnika i kratkim uvodnim biografskim podacima, kako bi uz zabavu i razonodu čitatelju pružili usput i poneku informaciju.
  
  Drugi dio knjige odnosi se na Dobronamjernike koji žive za glazbu – pa i od nje same. Na prvom je mjestu slavni čelnik Metropolitan opere Sir Rudolf Bing koji je ostavio memoare Pet tisuća noći u operi, zatim zgode koje su pisali uvaženi bečki kritičar Eduard Hanslick, engleski klavirski pratilac Gerald Moore, ruski plesač i koreograf Vaclav Orlikowsky, pa operni producent Marcel Prawy, također predavač, glazbeni pisac, a između ostalog i autor knjige o bečkoj operi. Manje je poznato da je pisac George Bernard Shaw bio i britak glazbeni kritičar pa su zanimljiva i njegova razmišljanja o glazbi. Milan Šenoa, sin velikog Augusta, autor je dragocijenih uspomena – primjerice o starom zagrebačkom gornjogradskom kazalištu. Autor knjige Velike operne katastrofe je Englez Hugh Vickers, a bečki muzikolog Alexander Witeschnik napisao je knjižicu Glazba je jača od pokusa ili mnogo harmonije uz male disonance.
  
  Treći dio knjige Tematski kurioziteti – znani i neznani sadrži opće teme i pojmove kojima su glazbenici gotovo svakodnevno zaokupljeni, koje u raznim, uglavnom posve neočekivanim slučajevima, mogu postati šaljive i posve neočekivane zgode. Tu je riječ o ansamblima, audicijama, avangardnoj glazbi, Bayreuthu, Bečkoj državnoj operi, Bečkim filharmoničarima, dirigentima, festivalima, kritičarima, ljubavnim zgodama, masovnim medijima i novcu, menadžerima i opernim impresarijima, osjetljivim glazbenicima, osobenjacima, pedagozima, plagijatima, pokusima, primadonama, putovanjima širom svijeta, susretima sa životinjama, uzajamnim pohvalama, greškama, iznenađenjima, zgodama i nezgodama, zlobnicima i podrugljivcima i sl.
  
  Uz toplu preporuku za čitanje ovih vedrih i šaljivih zgoda koje je prikupio i prokomentirao Branko Polić, navedimo nekoliko od Sedamnaest zlatnih pravila za sviranje u ansamblima iz duhovitog pera hrvatskog violista, skladatelja i pedagoga Miroslava Miletića:
  Pravilo prvo: Svi trebaju svirati isto djelo i po mogućnosti isti stavak.
  Pravilo drugo: Stanite kod svakog znaka za ponavljanje i podrobno raspredajte o tome treba li ponoviti ili ne. Slušateljstvu će to biti neobično drago.
  Pravilo treće: Ako svirate pogrešnu notu, usmjerite mrk pogled u pravcu nekog od svojih partnera.
  Pravilo četvrto: Služite se uvijek ispravnim prstometom. Tako ćete se uvijek uskladiti s drugima.
  Pravilo peto: Brižno ugađajte svoje glazbalo prije sviranja.mNa taj način možete i krive tonove po čitavu noć odsvirati s najčišćom savješću.
  I tako redom do posljednjeg, sedamnaestog pravila: Plašljivo odsvirana posljednja nota pogrešna je nota. Pogrešna nota odsvirana s autoritetom naziva se interpretacijom. Interpretacija s natuknicama školski je rad.
  Preostala pravila potražite u nadasve zabavnoj i poučnoj drugoj knjizi glazbenih anegdota Branka Polića.
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 5. ožujka 2014.

Piše:

Višnja
Požgaj