U sumornoj hrvatskoj glazbeno-scenskoj sadašnjici gdje neke Opere polako odumiru a druge se bave eksperimentiranjem – koje bi bilo vrlo zgodno kada bi se gradilo na bogatom fundusu naslova i njima primjerenih realizacija – Lehárova Vesela udovica u Met Live in HD bila je pravi melem za oči i uši mnogobrojne publike. Bila je to večer za uživanje, iako nije bilo sve savšeno, mislim pritom na izbor interpretkinje naslovnog lika – Renée Fleming. Renée Fleming umjetnica je zavidne karijere ali njezino vrijeme polako prolazi. Nadvisili su je njezin partner u ulozi Danila, bariton Nathan Gunn, debitantica s Broadwaya u ulozi Valencienne Kelli O'Hara, pa čak i Thomas Allen i Carson Elrod u manjim ulogama baruna Zete i Njeguša.
Bila je to spektakularna večer u režiji i koreografiji Susan Stroman, dobitnice pet nagrada Tony za koreografije i režije mjuzikla na Broadwayu. Ona je unijela u izvedbu, gotovo bih rekla, savršenstvo broadwayskih spektakala što je još više istaknulo vrijednost te operete koja se s punim pravom izvodi u opernoj kući. Vrijednost Lehárove glazbe, bogatstvo njegovog orkestra ne zaostaje za opernima. To je lakši žanr jedino u tome što donosi veselje a ne tragiku, ali izvedbeno nije nimalo lak. I zahtijeva vrhunske pjevače-glumce a istodobno i sposobne plesače. To su u punoj mjeri bili besprijekoran, iznimno šarmantan američki operni bariton Nathan Gunn, ponikao u podmladku Metopolitana, i irsko-američka sopranistica Kelli O'Hara, koja podjednako izvrsno pjeva i pleše.
Za nijansicu manje dobar, ali isto tako izvrstan bio je jedan od najboljih američkih tenora mlađe generacije, također vrlo atraktivan Alek Shrader kao Camille de Rossillon. A što reći o veteranu Thomasu Allenu?! Jedan od najvećih baritona druge polovine 20. stoljeća našao je u liku baruna Zete ulogu koja odgovara njegovim godinama i bio je isto tako velik i veličanstven kao ranije u repertoaru prvoga faha. Veliki umjetnik uvijek je velik, a oni najveći zadržavaju pritom i umjetničko dostojanstvo. Govornu ulogu Njeguša učinio je Carson Elrod jednako vrijednom protagonističkima. Scenografska rješenja Juliana Croucha bila su standardna i više funkcionalna nego posebna, dok su kostimi Williama Iveya Longa bili raskošni u ideji, boji i realizaciji. Doduše malu kneževinu Pontevedro smjestili su u mađarsko-ruski ambijent bez ikakve veze s Crnom Gorom, ali oprostimo to nepoznavanje – uostalom nigdje ne piše da se govori o Montenegru, nego Pontevedru.
No sva ta scenska raskoš, taj vizualni sjaj, ne bi bili dostatni za velik uspjeh predstave, da za pultom nije stajao majstor, Andrew Davis, koji je temperamentno ali i vrlo temeljito znalački vodio ne samo soliste nego i izvrstan zbor i orkestar Metropolitana. Pjevači nam se mogu više ili manje svidjeti, iako su uvijek na visokoj profesionalnoj razini, ali orkestar i zbor kvalitetom zvuka i preciznošću izvedbe uvijek nanovo oduševljavaju.
To je opereta!
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 26. siječnja 2015.
