Napokon normalna predstava

Spektakli u CineStaru: Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar

  • Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar, foto: © ROH. Bill Cooper 2015.

    Ugledni škotski operni i dramski redatelj David McVicar (1966) dobro zna kako je povijesne teme i sadržaje najbolje prikazati u tzv. normalnim scenskim postavama. Dobro zna kako vrijeme događanja radnje nameće neka pravila, on ih se drži i unutar toga traži moderan izraz. Naravno, puno je teže naći modernost u tradicionalnom okružju. Lakše je odjenuti pjevače u šinjele (što osobito vole manje nadareni i sposobni redatelji), tjerati ih da gacaju po vodi ili da se vrpolje po naslonima itd. itd. i onda se hvaliti kako su moderni i inovativni. Treba odjenuti Chéniera u elegantan stilski kostim, pustiti ga se ponaša prirodno (doduše, teško mogu objasniti zašto je trebao biti pripit u drugom činu) i da u toj prirodnosti bez nekih nametnutih neprirodnih natruha djeluje. U ovoj predstavi protagonisti pjevaju svoje vrlo teške arije u prirodnom položaju, usmjereni su na vokalni i scenski izraz, nitko ih u tome ne ometa, ne vrte se oko njih neka djeca ili balerine koji bi tobože trebali objasniti o čemu oni to pjevaju kao da su gledaoci glupi pa to ne razumiju. I ne traži se od njih da skaču, leže i izvode kojekakve druge nepotrebne radnje.
    Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar, foto: © ROH. Bill Cooper 2015.
    Upravo obasipani takvim često nemuštim modernim uprizorenjima na našoj glavnoj opernoj sceni s radošću smo gledali i slušali Giordanova Andreu Chéniera u tonski savršenom izravnom prijenosu iz Covent Gardena. Pred nama se razvijala slika jednog davno prošlog svijeta – ali koji je itekako uvijek aktualan u svojoj ideji – a tu je ideju bilo lako razabrati i bez nekih tzv. pomagala koji bi je trebali podrobnije eksplicirati. Neopterečeni kojekakvim novim pristupima mogli smo se posvetiti slušanju lijepe glazbe u odličnoj izvedbi. Pa valjda kazalište može i to omogućiti! Rekla bih da tako razmišljaju i ostali posjetitelji, barem većina njih, koji su napuštali dvoranu obogaćeni stvarnim umjetničkim doživljajem.

    Naravski takva scena (scenograf Robert Jones i kostimografkinja Jenny Tiramani) i Vicarova režija mogu funkcionirati kada su na sceni snažne pjevačke osobnosti koje mogu donijeti svoje likove a ne samo korektno otpjevati njihov notni tekst. Takve pjevače mogu danas sebi priuštiti uglavnom velike operne kuće. Davno su prošla vremena kada smo npr. u zagrebačkoj predstavi Andree Chéniera mogli slušati velikog Ettorea Bastianinija i da ga je pritom cijeli ansambl slijedio u stopu. Čak bih rekla da su neki likovi u tom nekadašnjem zagrebačkom Chénieru bili i uvjerljiviji od onih u ovom coventgardenskom.
    Jonas Kaufmann (Andrea Chénier) i Eva-Maria Westbroek (Maddalena Di Coigny); Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar, foto: © ROH. Bill Cooper 2015.Željko Lučić (Carlo Gérard); Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar, foto: © ROH. Bill Cooper 2015.
    No tu je bio danas toliko hvaljen i slavljen Jonas Kaufmann (1969), koji odlično pjeva, dobro igra i svojim je izgledom doista utjelovljenje tenora. A sudeći iz razgovora s njim, inteligentan je. Diskretno je stavio na znanje da Chénier nije idealna uloga za njega, jer zahtijeva znatno moćniji glas od njegova lirskog tenora. No očito je da nije mogao odoljeti sirenskom zovu reklame, a pretpostaviti je, i basnoslovnih honorara. Nadajmo se da napor koji je ulagao u pjevanje te vrlo teške, eksponirane uloge neće imati posljedica po njegov glas. Bila bi velika šteta jer je on u svojemu repertoaru, Werthera npr., idealan i nenadmašan.

    Je li nizozemska sopranistica Eva-Maria Westbroek (1970) najidealniji izbor za Maddalenu – dalo bi se raspravljati. Svojim bi izgledom bila prikladnija za valkiru i nema onu tipično talijansku boju, no njezinom pjevanju i proživljenoj glumi nema prigovora. Najbliži svome liku Carla Gérarda bio je Željko Lučić (1968). Njegov je lijep bariton jednako zvučan u cijelom opsegu uloge, visine su mu lake i sigurne. Njegova italianità je neupitna, lakoća fraziranja prirodna i neusiljena. A pritom on je i izvrstan scenski interpret širokog spektra izraza, od prkosa, pobune, vlasti do ljubavi i prijateljstva. Tako ga je doživjela i publika. Ni upola toliko reklamiran kao prvo dvoje dobio je najveći pljesak.
    Rosalind Plowright (Contess Di Coigny), Eva-Maria Westbroek (Maddalena Di Coigny), i Denyce Graves (Bersi); Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar, foto: © ROH. Bill Cooper 2015.
    Kad je riječ o izboru pjevača za manje uloge očekivala sam više, točnije bolju profilaciju karaktera. Nekadašnji sopran prvoga faha Rosalind Plowright (1949) nije se najbolje snašla u ulozi Grofice de Coigny. Nije uspjela zatomiti primadonstvo, za razliku od Elene Zilio koja se potpuno prilagodila minijaturi Madelon i donijela je vrlo dojmljivo u pravom talijanskom stilu. Ni Denyce Graves (1964) nije zaboravila da je nekada pjevala prvi fah. Imena tumača Incroyablea (L'incredibile) i Rouchera nisu navedena u programskoj ceduljici. Roucher (Roland Wood, op. ur.) je mogao iskazivati malo više prijateljstva u prizorima sa Chénierom, a Incroyable (Carlo Bosi, op. ur.) malo više špijunske zloće i dvoličnosti.

    Britanski dirigent talijanskih korijena, glazbeni ravnatelj Covent Gardena, Antonio Pappano (1959), prišao je ovoj partituri s mnogo zanosa što je bilo razvidno iz nepatvorenog naboja i stalne napetosti što dobre verističke opere zahtijevaju. Nije bilo tzv. mrtvog hoda, izvedba je tekla nezadrživo do svog logičnog emfatičnog finala, strastvenog ljubavnog dueta, u kojemu su i Kaufmann i Eva-Maria Westbroek zaboravili na svoju sjevernjačku suzdržanost i posve uronili u datosti Giordanove glazbe.
    Jonas Kaufmann (Andrea Chénier) i Željko Lučić as Carlo Gérard; Royal Opera House Covent Garden, Umberto Giordano Andrea Chénier, dir. Antonio Pappano, red. David McVicar, foto: © ROH. Bill Cooper 2015.
    O udjelu orkestra i zbora treba samo ponoviti notornu činjenicu – izvrsno.

    Tako je sve dobro funkcioniralo da se imao dojam da je jednostavno. To postići mogu samo najbolji.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 7. veljače 2015.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike