Borba za slobodu ne poznaje ni vremenska ni prostorna ograničenja. Ona je univerzalna, vječna potreba ljudskog bića. Oni koji su je predvodili postajali su heroji. Takav je bio i Wilhelm Tell, vješt strijelac samostrelom, švicarski nacionalni junak koji se krajem 13. stoljeća – pouzdano mu se ne zna datum rođenja – rodio u Bürgleinu u kantonu Uri i tamo proveo život do smrti 1354. Ali, nije posve izvjesno ni je li uopće postojao! Nije čudo da je za njim posegnuo Friedrich von Schiller, jer je veliki njemački pjesnik cijeloga života bio zanesen idejom borbe za slobodom koja je dominantna u njegovu opusu. A Tell je bio jedan od najzaslužnijih za oslobođenje Švicarske od habsburškog jarma. Priča o Tellu pojavila se još ranije, u kronici s kraja 15. stoljeća, više od stotinu i pedeset godina poslije povijesnog događaja kada su tri švicarska kantona oko Lucernskog jezera odbacila austrijsku vlast i oslobodili Švicarsku, no tek je Schillerova drama, objavljena 1804. u Weimaru, učinila Wilhelma Tella svjetski poznatim umjetničkim djelom.
Kad je 1828. Gioachino Rossini počeo skladati operu imao je 36 godina, osamnaest godina skladateljske karijere i petnaest godina svjetske slave. Bio je najslavniji skladatelj toga doba – Beethoven je umro godinu dana prije – a budući velikani još nisu bili ni upola toliko poznati kao taj talijanski labud iz Pesara. Djela koja je do tada preradio ili skladao za Pariz bila su djela Rossinija kakvog svi poznajemo, virtuozna u pjevačkim dionicama, briljantna u duhu. Guillaume Tell trebao je biti nešto drugo, novo, revolucionarno. Premda, da budemo iskreni, Rossini nije bio osobito revolucionarno nastrojen, a tadašnji kralj Charles X bio je sve prije nego demokratski vladar.
Rossinijevi libretisti morali su pojednostaviti vrlo dugu Schillerovu dramu o zavjerenicima kantona Urija, Schwyza i Unterwaldena koji prisežu da će osloboditi švicarsku zemlju od austrijskog jarma. Zadržali su osobni aspekt u njoj – ljubavni odnos između habsburške princeze Mathilde i mladog Arnolda Melchtala – kojega će Tell naposljetku posve pridobiti za švicarsku stvar. Rossini je na taj siže skladao operu u četiri čina izvornog trajanja glazbe šest sati, koju je ROH (Royal Opera House – Kraljevska operna kuća) skratila na 200 minuta.
Praizvedba Guillaumea Tella u pariškoj Velikoj operi 3. kolovoza 1829. bila je nov Rossinijev uspjeh. Opera je doživjela 56 izvedbi. Publika i kritika bile su oduševljene. Kritičar novina Globe oštroumno je uočio da je s Guillaumeom Tellom počela nova era u razvoju opere. Bila je to prva francuska velika opera, žanr koji će steći golemu popularnost. Mnogi kritičari smatraju Guillauma Tella i najboljom velikom operom uopće.
Royal Opera House ponudila je izvedbu visokih muzičkih standarda, što smo i očekivali. Dirigirao je talijansko-britanski dirigent Sir Antonio Pappano (1959), od 2002. njezin vrlo uspješan umjetnički ravnatelj. Dirigirao je s nepatvorenim, iskrenim umjetničkim zanosom utemeljenim na izvrsnom poznavanju Rossinijeva stila i zahtjeva velike opere. Glazbeni tijek predstave bio je upravo zadivljujući, njezina se duljina uopće nije osjetila. Orkestar i zbor – koji u tom djelu ima vrlo važnu ulogu – izvrsno su ga pratili. Zahvaljujući i zborovođi (koji nije naveden u priloženom tekstu) pojedine zborske skupine – koje su predstavljale švicarski puk i austrijske okupatore – imale su i različitu zvukovnu boju, pa je i to davalo dodatnu kvalitetu izvedbi.
Solistička podjela bila je standardno dobra za opernu kuću takva ugleda. Naslovnu ulogu uvjerljivo je tumačio kanadski bariton Gerald Finley (1960), danas vodeći svjetski interpret Tella. Posve je razvidno da je ovladao svim zahtjevima koji se postavljaju pred taj pjevački i scenski složen lik. Američki tenor John Osborn (1973), jedan od najboljih rossinijevskih tenora današnjice, prihvatio se ubitačne uloge Arnolda, koja je prema jednom kritičaru „uništila tri generacije tenora u dvadeset godina“. Možda je djelomice i bila kriva za nesretan kraj njezina prvog tumača Adolphea Nourrita. No, njegov nasljednik Gilbert-Louis Duprez koji je upravo kao Arnold u talijanskoj verziji opere, Guglielmu Tellu, u rujnu 1831. u Lucci otvorio novu stranicu u povijesti pjevanja otpjevavši visoki C punim glasom iz prsnog registra, a ne kao što su tenori do tada radili u falsettu, doživio je duboku starost i umro u devedesetoj godini. A i naš je Franjo Stazić, također jedan od velikih europskih tumača toga lika, živio 87 godina. Kad je irski tenor John O' Sullivan 1929. pjevao Arnolda u pariškoj Operi, njegov obožavatelj i sunarodnjak, slavni romanopisac James Joyce zapisao je da je nakon pomnog pregleda partiture Guillaumea Tella izračunao kako je O' Sullivan otpjevao 456 G, 93 As, 54 B, 15 H, 19 C i 2 Cis tonova. Osborn je u skraćenoj verziji hrabro otpjevao svojih sedamnaest visokih „c“ i dva visoka „cis“, kako je precizirao izvrsnoj voditeljici prijenosa iz Covent Gardena, kojoj je u razgovoru i zorno prikazao kako se pripremao za tu ulogu. Riječ je o doista prvorazrednom pjevaču, k tome i vrlo lijepa glasa, pa se uloga i nije doimala toliko teškom. A i scenski je bio dovoljno uvjerljiv.
Njegova partnerica, švedska sopranistica Malin Byström (1973) ulazi u onaj prilično velik niz odlično pripremljenih pjevača današnjice koji cirkuliraju velikim svjetskim opernim kućama. Pjevaju i igraju svoju ulogu suvereno, ništa im se ne može prigovoriti, ali ne ostavljaju dublji dojam. No, budući da je riječ o vrlo teškoj ulozi, i to je više nego dovoljno. Izvrsna je bila ruska sopranistica Sofia Fomina u također vrlo teškoj ulozi Tellova sina Jemmyja, koja nerijetko izmakne svojoj interpretkinji. Naime, vrlo je teško spojiti dječački izgled i ponašanje s prilično zahtjevnom vokalnom dionicom. Ugodan je bio nastup albanske mezzosopranistice Enkelejde Shkose u ulozi Tellove supruge Hedwige, odličan je bio francuski bas-bariton Nicolas Courjal u ulozi austrijskog namjesnika, tiranina Geslera, a zapažen je i nastup mladog talijanskog tenora Enee Scale u ulozi ribara Ruodija kao i ruskog basa Aleksandra Vinogradova kao Waltera Fursta.
Rješenja talijanskog redatelja Damiana Michieletta (1975) u njegovom prvom radu u Covent Gardenu, uzvitlala su mnogo prašine zbog jednog prizora u trećemu činu. Austrijski okupator prisiljavao je švicarske žene da plešu s austrijskim vojnicima i time ih ponižavao. Michieletto je izostavio ples ali je tu izopačenu naredbu sveo na ponižavanje, doista mučno, jedne jedine žene. Učinio je to slijedeći ritam glazbe i postigao iznimno snažan dojam nasilja koje provodi onaj tko ima vlast. Naravno, možemo imati primjedbe na neka rješenja: u glasovitom duetu Tella i Arnolda Tell se uglavnom obraća Arnoldovu ocu Melchtalu (vrlo dobar američki bas Eric Halfvarson) koji nije pjevački sudionik u tom prizoru ali je fizički prisutan. Nije posve eksplicitno da je Gesler izazvao poseban bunt puka kad je naredio da se na trgu u Altdorfu klanjaju njegovu šeširu, što su Tell i njegov sin odbili i time na sebe navukli njegov bijes. Nije posve jasno i zašto protagonisti moraju često igrati na položenom stablu, opet je prisutno mazanje krvlju u znak prisege – sloboda ili smrt, Arnold je pak tamnosivo namazan, valjda kao netko tko je služio tuđinskoj vlasti a priklonio se ustanicima tek kad je saznao za očevu smrt i htio se osvetiti. Ali dobro je riješen prizor kad Tell mora gađati strijelom jabuku na glavi svoga sina, što se prema nekim izvorima, dogodilo 11. studenoga 1307. A veliko deblo iščupano s korijenjem i ogoljele krošnje (scenograf Paolo Fantin) položeno na kraju predstave od jednog kraja pozornice do drugog impresivno završava izvedbu. Kao da čitamo Hectora Berlioza: “….a himna slobodne Švicarske uzdiže se do neba, smirena i snažna, kao što je molitva pravednog čovjeka.“
Michieletto je radnju smjestio u novije vrijeme – mogle bi to biti, prema nekim mišljenjima, i devedesete godine ratova na Balkanu – zanemario je povijesne kostime (kostimograf Carla Teti) ali je vrlo jasno proveo ideju djela, naznačio pojedine skupine, pokazao razlike među njima i odredio odnose. U svakom slučaju, maštovita i inteligentna režija (potpomognuta odgovarajućim osvjetljenjem Alessandra Carlettija) koja korespondira s karakterom glazbe, ako se ona iščitava u svoj svojoj umjetničkoj punini a ne samo skladateljskoj vještini. Valja posebno pohvaliti voditeljicu prijenosa koja je u kratkim razgovorima s nekoliko sudionika izvedbe jasno ukazala na karakteristike djela i zahtjeve koje ono postavlja na izvođače.
Ugodno je bilo provesti pet sati u dobrom ozvučenju CineStara sjedeći u udobnim stolicama-foteljicama. Ali neugodno djeluje neugledan papirić s podacima o priredbi. Nedostaju imena nekoliko izvođača, među njima i ono jednog od troje glavnih (Mathilde), a u imenima ima dosta grešaka. Bolja opremljenost programske cedulje ne bi bila naodmet!
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 14. srpnja 2015.
