Opere koje se temelje na kvalitetnim književnim djelima zahvalan su predložak za redatelje, a Puccinijeve opere omiljene su dirigentima i pjevačima. I tako se sve prilično sretno posložilo u izravnom prijenosu iz Metropolitana nove produkcije Manon Lescaut. Dirigirao je prvi dirigent Metropolitana i od ove godine umjetnički ravnatelj festivala Maggio Musicale Fiorentino, Fabio Luisi (1959), režirao glasoviti britanski filmski, kazališni i televizijski redatelj, ekspert za postavljanje na scenu Shakespeareovih djela i dobitnik nagrade Laurence Olivier, sir Richard Eyre (1943), a u glavnim ulogama nastupili su letonska sopranistica u usponu Kristine Opolais (1979), koja se prema svemu sudeći specijalizirala za interpretiranje Puccinijevih likova, i francuski superstar, Roberto Alagna (1963) koji je u kratkom roku zamijenio oboljelog Jonasa Kaufmanna.
Praizvedba Manon Lescaut 1. veljače 1893. u Teatru Regio u Torinu nagovijestila je 35-ogodišnjeg Giacoma Puccinija kao vodećeg talijanskog opernog skladatelja, prema mnogim mišljenjima Verdijeva nasljednika, što se poslije i potvrdilo. No Puccini se u Manon Lescaut još uvijek tražio pa opera nema umjetničku zrelost točno tri godine poslije i u istom kazalištu praizvedene La Bohème. Ali u njoj su prisutne sve karakteristike njegovih kasnijih djela: žena koja voli i pada žrtvom ljubavi i čovjek kojega voli. S tom razlikom da je Puccini lik žene u svojim sljedećim djelima dalje razrađivao a tenorski nasljednici Des Grieuxa nisu imali njegovu psihološku dubinu. Puccini majstor orkestracije dostiže vrhunac u glasovitom intermezzu koji uvodi u treći čin, a Puccini majstor melodike daruje svojim protagonistima arije i duete.
Roman Françoisa Prévosta d'Exilesa (1697-1763), poznatijeg kao razbarušenog opata Prevosta, Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta, priča o ljubavi Chevaliera (viteza) Des Grieuxa i Manon Lescaut, poslužio je za osnovu opera, baleta i filmova. Pristupali su mu na razne načine, pridržavajući se vremena nastanka s baroknim krinolinama, ili stavljajući je u suvremen okvir. Richard Eyre odabrao je ovo potonje. Radnju je smjestio u, kako piše u najavama na stranici Metropolitana, „okupiranu Francusku u stilu film noira“. Što je trebalo odrediti to vrijeme osim vojničkih uniforma i kostima uopće, ne bih znala reći. No, u krajnjoj liniji to nije ni važno. Nije važno ni vrijeme ni prostor nego odnos dvoje protagonista, i sve se vrti oko toga. Ni brat Manon, Lescaut, koji je stvarni krivac zapleta a vrlo ga je dobro ostvario bariton Massimo Cavalletti, ni njezin svodnik Geronte di Ravoir, kojega je također vrlo dobro karakterizirao bas Brindley Sherratt, nemaju neku veću ulogu. Sve ovisi o protagonistima.
Puccini je Manon Lescaut prikazao na talijanski način s „očajničkom strašću“. Kako je opera glazbeno-scensko djelo, a ta pogotovo, razumljivo je da protagonisti moraju odgovoriti ne samo njezinim nemalim pjevačkim zahtjevima nego i ništa manjim glumačkim – a to je u punoj mjeri uspjelo letonskoj sopranistici i francuskom tenoru. Lijepa žena, dobra pjevačica i glumica ona je do u tančine razradila višeslojni lik Manon koji se razvija u širokom luku od gotovo plahe ali i neposlušne i odlučne djevojke nižega staleža preko zamamne pariške kurtizane do žene koja umire iz ljubavi. Kristina Opolais sada je na vrhuncu i ništa joj nije teško. Ispunja scenu i gledalište pjevom i igrom, obiljem raznolike dinamike i pomno razrađenom svakom nijansom lika. Iako petnaestak godina od nje stariji, Alagna uvijek osvaja mladenačkim žarom i potpunom predanošću liku. Premda je ulogu u ovoj produkciji pjevao prvi put i svladao je u vrlo kratkom vremenu, to se nije osjetilo, vladao je svojim bogatim glasom i scenom onako iskreno i potpuno kako ga poznajemo. Njegovo sicilijansko podrijetlo i francuski odgoj idealno pristaju toj ulozi. U njegovu pjevanju bilo je strasti i predanja ali nikada pretjeranosti i težnje za efektom čemu se manje kvalitetni tenori ne znaju uvijek oduprijeti.
No i Luisijevo glazbeno vodstvo i Eyreova režija ne bi to dopustili. Premda je Manon Lescaut najbliža verizmu od svih Puccinijevih partitura, obojica su težila prikazati njezine (nesporne) kvalitete koje izmiču vremenskoj i stilskoj odrednici i postaju svevremenske. A u tome im je pomagao poslovično odličan orkestar Metropolitana, zbor i cijeli niz malih uloga. Bila je to Manon Lescaut lišena suvišne patetike, osmišljena ali iskrena, lijepa i potresna.
A bila je to posljednja predstava u Kaptol Centru. Cineplexx seli u istočni Zagreb, u Slavonsku aveniju 11 D.
© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 12. ožujka 2015.
