Impresivne jednočinke

Volksoper Wien: G. Puccini Il tabarro - Gianni Schicchi, 17. siječnja 2018.

• 
  
  Dvije od tri jednočinke Giacoma Puccinija, sabrane pod zajedničkim nazivnikom Triptiha, izvedene su u bečkoj Narodnoj operi (Volksoper) 17. siječnja 2019. Skladatelj koji je kao rijetko tko prodro do ljudske psihe, predstavio se tako u odličnoj izvedbi svojih dviju jednočinka koje i bez trećeg dijela - Sestre Angelike, zajedno čine snažnu i koherentnu cjelinu. Od praizvedbe Triptiha, upriličene u prosincu 1918. u New Yorku, prošlo je nešto više od sto godina u kojima se Puccinijevo remekdjelo ustoličilo na svjetskim pozornicama uz bok najvećim opernim ostvarenjima, bilo da se tri jednočinke izvode u kompletu, pojedinačno ili – kao u praksi bečke Narodne opere, bez jednog sastavnog dijela, što ne narušava osjećaj cjeline.

  Osim prepoznatljivog sloga tipičnog za kasnog Puccinija, Plašt i Gianni Schicchi povezuje i do u detalje razrađen libreto, u čijem središtu stoji čovjek sa svom svojom glupošću i lucidnošću, ali i tragikom i komikom. Dvije situacije kojih se Puccini dotaknuo u svom pretposljednjem djelu prije Turandot zapravo opisuju ono što se svakome od nas može dogoditi, pa otuda valjda i njihova tolika popularnost, a imajući u vidu dramatičan trenutak praizvedbe netom po završetku Velikog rata, očaranost malim temama postaje razumljivija. Puccini poseže za dvjema životnim situacijama – prestankom ljubavi u Plaštu i prestankom života u Gianniju, koje na svojstven način prikazuje veristički tragično i gotovo ekspresionistički komično. Dvije jednočinke zapravo su svedene ne samo u okvire klasičnog principa jedinstva mjesta, vremena i radnje, nego i minimalizirane na tri lika – ljubavni trokut u Plaštu i mrtvaca, prevaranta i lakomu rodbinu koja je zapravo jedan lik u Gianniju, što opravdava minimalističnu scenu u Plaštu i nešto bogatiju u Schicchiju autora Christofa Cremera.

  
  
  Gianni Schicchi je od tri jednočinke koje tvore Triptih najčešće na programima svjetskih pozornica, u prvom redu zbog veselog karaktera i jedne od najpoznatijih Puccinijevih arija uopće. Tako je u bečkoj Narodnoj operi prvi put izveden još 1927., čak trideset godina prije Plašta. Izvedba od 17. siječnja u pravilu nije imala ni glazbenih ni redateljskih posebnosti, osim korištenja križa koji uz pokojnika stoji gotovo do konca djela, da bi ga Gianni na kraju skinuo sa zida tjerajući njime razbaštinjenu rodbinu iz sada već svoje kuće, pri čemu je cijela scena obrubljena okvirom na kojem stoji natpis Inferno. Spomenuti vješti scenarist tako se poigrao s asocijacijom Boccaccia – od kojeg dolazi lucidna priča o krivotvorenju oporuke – da bi bogatu firentinsku obitelj smjestio u Danteov Pakao. Najveće ovacije zasluženo je dobio bas-bariton Martin Winkler, koji se u naslovnoj ulozi u podjednakoj mjeri istaknuo i kao vješt glumac i sjajan solist, sjajnog glasovnog volumena, velikog opsega i tople boje.

  No ipak, tragikomični i burleskni rasplet Giannija Schicchija nije mogao isprati snažan dojam koji je na publiku ostavila odlična izvedba prve jednočinke. Veristički duh je u Puccinijevoj trećoj pariškoj operi – nakon Manon Lescaut i La Bohème – ipak snažniji od talijanske srednjovjekovne tradicije, iz koje potječe fabula Giannija. Puccini je kao pravi produkt svoga vremena najsnažniji izričaj ostvario u opernoj inačici naturalizma, ne vraćajući se slučajno treći put u „glavni grad 19. stoljeća“, kako je Pariz nazvao Walter Benjamin. Ali, radnja Plašta smještena je i blizu i daleko od pariške građanske sredine, nedostižne nesretnoj Giorgetti (Hyuna Ko) kojoj teško pada život na brodu na Seini s mužem Micheleom (Alik Abdukayumov). Za razliku od naših Roka i Cicibele, koji siromaštvo i muku života na lađi podnose uz „šaku suza i vriću smija“, par iz Plašta više ne veže ništa osim olupine broda u kojoj živi. Giorgetta tračak utjehe nalazi u ljubavnoj avanturi s lučkim radnikom Luigijem, kojeg je sjajno ostvario jedan od vodećih bečkih tenora mlađe generacije Mehrzad Montazeri. No prava težina skladateljskog sloga, koju je vjerno prenio dirigent Lorenz Aichner, pokazala se u trenutku kada u radnji stupa obrat koji ispod krinke grubog radnika i poslodavca u Micheleu otkriva nesretnog supruga koji ne razumjevši kako i zašto ga je prestala voljeti preklinje svoju ženu da mu se emocionalno vrati. Osim siromaštva, raspadu braka pridonio je i gubitak djeteta, pa se pred gledatelja s pravom postavlja pitanje koliko je nesreće potrebno da bi je sretan par mogao podnijeti. Metamorfozu obiteljske sreće u tugu simbolično predstavlja i Micheleov plašt, koji je prvo grijao sretnu tročlanu obitelj, da bi na koncu impresivne jednočinke sakrio ubijenog ljubavnika Luigija.
  
  
  
  Spomenuti dirigent suvereno je vladao partiturom i orkestrom, koji je u širokoj paleti od tragičnog do komičnog uvjerljivo iznio svo izričajno bogatstvo velikog skladatelja. Suptilni dirigent pažljivo je dinamički nijansirao dramaturški razvoj radnje u obje jednočinke, koji je opet više došao do izražaja u „Plaštu“. Orkestar je posebno uvjerljivo predočio razvoj odnosa između Giorgette i Luigija, od početnih interakcija u kojima se osjeti prisnost do prvog poljupca uz dramatične tonove gudača.

  U sporednoj ulozi Frugole u Plaštu je uspješno debitirala Splićanka s bečkom adresom Martina Mikelić, inače stalna članica ansambla Narodne opere. Uz cijeli niz značajnih uloga u kojima se redovito pojavljuje, Mikelić je u Narodnoj operi već nastupala i u Gianniju Schicchiju, i to zajedno s Markom Špeharom, koji je u ovoj sezoni u spomenutoj bečkoj opernoj kući igrao i u Čarobnoj fruli. 

  
  
  Dvije jednočinke u odličnoj izvedbi pred publiku su donijele Puccinijev skladateljski nerv u najboljem svjetlu, a kada spojimo muku nesretnog para sa Seine i ludorije bogataša iz Firenze, opet dođemo na spoj suza i smijeha, od kojega se život i sastoji.
  
  Dirigent: Lorenz Aichner

  © Domagoj Marić, KLASIKA.hr, 28. siječnja 2019.

Piše:

Domagoj
Marić