Mirella Toić / Mirella Katarinčić Toić

(Rijeka, 5. lipnja 1953. - 3. rujna 2023.)

• Godine 1977. na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Puli s Marjanom Lipovšek dijelila je Treću nagradu žirija, 1979. osvojila je vrlo vrijednu Prvu nagradu međunarodnog žirija na natjecanju Opera i belcanto belgijske televizije u Ostendeu, 1981. u Ateni bila je dobitnica Srebrne medalje na Međunarodnom natjecanju mladih opernih pjevača Maria Callas. Rijetko se koji pjevač uopće može pohvaliti takvim priznanjima na samome početku karijere. To je uspjelo nacionalnoj prvakinji Opere Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, Mirelli Katarinčić-Toić, jednoj od najmuzikalnijih pjevačica s jednim od najljepših glasova koje smo u Hrvatskoj imali.
  
  Mirella Katarinčić rođena je 5. lipnja 1953. u Rijeci, gdje je 1972. završila srednju Tehničku školu – Brodograđevni odjel i učila pjevanje kod nekadašnje solistice riječke Opere Carmen Vilović. Zatim je radila kao tehničar u projektnom uredu riječkog brodogradilišta 3. maj i istodobno studirala pjevanje na Akademiji za glasbo u Ljubljani kod Ondine Otta-Klasinc. Diplomirala je u redovnom roku u lipnju 1977. a još ranije, 9. travnja, debitirala u Operi Slovenskoga narodnoga gledališča u Mariboru s ulogom Giorgette u Plaštu. Ulogu je muzički naučila u sedam dana, i u tri dana pokusa u Mariboru uspješno svladala tu Puccinijevu jednočinku. U lipnju je završila studij s odličnim uspjehom i 1. rujna primljena je u angažman u mariborsku Operu. Iste je godine na Međunarodnome pjevačkom natjecanju u Puli s Marjanom Lipovšek dijelila Treću nagradu žirija. Izvjestiteljica uglednog njemačkog časopisa Opernwelt Giovanna Kessler opisala ju je kao „mladi verdijanski sopran velike budućnosti“.
  
  Prva uloga u mariborskom angažmanu bila joj je Micaela u Bizetovoj Carmen. Dirigirao je Boris Švara, režirao Henrik Neubauer. Kritičar mariborske Večeri Bogdan Učakar 7. veljače 1978. ponajprije se razveselio pomlađivanju ansambla kvalitetnim mladim snagama i na prvo mjesto između svih solista postavlja Mirellu Toić te piše: „Ne mogu a da u toj važnoj višeslojnosti, koju je izazvala mariborska Carmen odmah ne spomenem izvanredno dobro obranjen ispit mlade glazbi predane, muzikalne i tehnički odlično pripremljene sopranistice Mirelle Toić iz ljubljanske škole Ondine Otte-Klasinc. Njezina izvanredna intonativna pouzdanost i dobra impostacija najvažnija su obećanja da je možemo ubrojiti u buduće perspektivne dramske soprane. Ulogu Micaele spremila je vrlo studiozno, ozbiljno i pouzdano, s vremenom će se, naravno, i glumački osloboditi. Arija koju zaplašena pjeva u logoru 'zloglasnih krijumčara' bila je izvanredno lijepo dostignuće upravo zbog dobro postavljena glasa, koji je postavio u drugi plan glumačku suzdržanost.“ Izvrsna kritika i velik prostor u tisku koji je dobila debitantica, pogotovo uzme li se u obzir da je naslovnu ulogu pjevala slavna Ruža Pospiš-Baldani!
  
  Slijedile su Puccinijeva Tosca i Grofica u Figarovu piru Wolfganga Amadeusa Mozarta. Toscu je pjevala prvi put u Rijeci u svibnju 1979. u neboderu, gdje je kazalište bilo privremeno smješteno dok se obnavljala zgrada, pod ravnanjem Vladimira Benića s Krunoslavom Cigojem i Ferdinandom Radovanom. Ujesen 1979. upisala je magisterij na Fakultetu muzičkih umetnosti u Beogradu kod velike hrvatske mezzosopranistice Biserke Cvejić, kod koje je poslije, 1982., magistrirala i na nagovor Vladimira Benića, tadašnjeg direktora Opere stupila u angažman u Operu Narodnog kazališta „Ivan Zajc“ u Rijeci. Kao solistica Opere prvi je put nastupila u novoj ulozi kao Mimì u Puccinijevoj operi La Bohème. Redovita repertoarna predstava izazvala je zanimanje i potaknula izvjestiteljicu Novoga lista Ljerku Žic da ode na sljedeću predstavu i ocijeni je 15. siječnja 1980. kao „jednu od vrlo uspjelih predstava“ realiziranu s osloncem „isključivo na vlastite snage“. Nakon što je na prvo mjesto postavila riječkog prvaka Viktora Bušljetu osvrnula se na njezinu Mimì „koja je od ljubavnog dueta na početku do tužnog oproštaja od života u posljednjem činu uspjela ostvariti cijelu ljestvicu osjećajnosti savršeno vladajući svim glasovnim registrima.“
  
  U travnju 1980. Mirella Toić je u svojoj matičnoj kući imala prvu premijeru: pjevala je vrlo zahtjevnu i tešku ulogu Fiordiligi u Mozartovoj operi Così fan tutte. Ravnatelj Opere Mo Benić, koji je izvedbom dirigirao, pobrinuo se za izvrsnog redatelja Wolfganga Kerstena. Radost muziciranja spojila se s radošću scenske igre i dogodila se predstava koja je odjeknula i izvan Rijeke. Pozvana je u Osijek na Annale komorne opere i baleta i uspjeh nije izostao. Izvedbu potkraj svibnja popratio je sljedeći osvrt velikog opernog znalca Siniše Hrestaka: „Protagoniste je predvodila u pojavi atraktivna Mirella Toić, glasovno i glumački raskošna Fiordiligi, koja je svoje zamjerne glasovne kvalitete u potpunosti stavila u službu zajedničkog muziciranja. Već sada se može reći da je Toićkina kreacija sigurno jedna od najboljih na Annalu.“ I bila je. Mirella Toić dobila je prvu nagradu za glavni ženski lik. Ljeti 1980. ostvarila je kreaciju koja će postati jedna od krunskih u njezinu repertoaru – Leonoru u Trubaduru. Pjevala ju je najprije na Ljetnoj pozornici u Opatiji, zatim u Puli i naposljetku na službenoj premijeri u kazalištu u Rijeci 24. listopada. Pod ravnanjem Davorina Hauptfelda u režiji Dinka Svobode bila je okružena izvrsnim tumačima Verdijeve glazbe Viktorom Bušljetom, Ferdinandom Radovanom, Boženom Glavakovom i stožernim pjevačem riječkog basovskog repertoara Dinkom Lupijem. Njezin put Verdiju bio je utrt i smatrat će se u njegovu repertoaru nasljednicom Zinke Kunc Milanov i Ljiljane Molnar-Talajić.
  
  A postala je i renomirani sopran koji se poziva na gostovanja. U prosincu 1980. u sklopu Zajčevih dana nastupila je na koncertnoj izvedbi opere Zlato Zadra Ivana Brkanovića koju je nakon četiri dana čula i zagrebačka publika u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U međuvremenu je u Beogradu pjevala u Drugoj simfoniji Gustava Mahlera uz Aleksandru Ivanović, Beogradsku filharmoniju i Zbor Branko Krsmanović pod ravnanjem Antona Kolara. U istom sastavu koncert je ponovljen u lipnju 1981. u Sofiji i dva puta izveden u sklopu Svečanih muzičkih tjedana.
  
  Godine 1985. Mirella Toić stupila je u angažman u Vereinigte Städtische Bühnen Krefeld und Mönchengladbach (Udružena gradska kazališta Krefelda i Mönchengladbach) uz uvjet da nauči na njemačkom jeziku ulogu Giuliette u Offenbachovim Hoffmannovim pričama i Leonore u Trubaduru. Ostala je stalni gost Udruženih kazališta do 1988. godine. U prvoj godini angažmana četrdeset je puta pjevala Giuliettu na obnovi Hoffmannovih priča i ispraćena je lijepim kritikama. Jedan kritičar je u članku s naslovom Pljesak na otvorenoj sceni napisao kako je „sa zagasitim mezzosopranskim zvukom glasovno bila isto tako uvjerljiva kurtizana Giulietta Mirelle Toić, te da je barkarola u omari putenosti venecijanske palače bila drugi vrhunac“. I kritičar novina Rheinische Post dijeli mišljenja o uspjelom doprinosu uspjehu predstave naše sopranistice, ali za razliku od prethodnog on u njoj vidi, točnije čuje, soprana čak i to, kako Nijemci kažu, visokodramatskog. Prema njegovu mišljenju ona je kao Giulietta „dala nekoliko dokaza svojih mogućnosti a da nije trebala doprijeti do nekih granica što je dobra slutnja za njezinu Leonoru u Trubaduru.“
  
  Kao da je predvidio kojim će putem krenuti karijera naše sopranistice. Leonoru je pjevala 25 puta. Kad ju je poslije, 5. listopada 1990. u Rijeci pjevala na jednoj od brojnih premijera Trubadura, Davor Schopf u Vjesniku 8. listopada bio je oduševljen njezinim nastupom. Pisao je: „Prava zvijezda večeri bila je sopranistica Mirella Toić u ulozi Leonore. Naše podneblje uvijek je raspolagalo sjajnim pjevačicama za uloge faha kao što je Verdieva Leonora, a Mirella Toić zasigurno spada među najbolje. Ona posjeduje sve što je za to potrebno – prekrasan, zdrav glas mladodramskog soprana, prelijepa piana, toplinu fraziranja i milozvučne visine koje dostiže kao od šale.“ Isto je bilo i mišljenje Miljenka Grgića 20. listopada u Slobodnoj Dalmaciji. Pisao je: „U nastupu Mirelle Toić (Leonora) moglo se primijetiti da interpretativna krivulja raste proporcionalno s dramaturgijom djela. Ona se bez sumnje iskazala kao umjetnica od povjerenja, sposobna dočarati sva uzbuđenja i emotivnost Leonorine prirode, pri čemu se prvenstveno ističe vokalna komponenta utemeljena na kvaliteti glasa ugodnog timbra, koji se fluidno rasprostire scenom.“
  
  Kad ju je ponovno pjevala 1999. Bosiljka Perić-Kempf nije mogla a da u Novom listu 12. travnja ponovno ne istakne ljepotu verdijanskoga glasa i profinjena pjevanja Mirelle Toić. Napisala je: „Veliku ulogu ostvarila je Mirella Toić kao Leonora. Njen tako prirodni način tumačenja Verdijeve glazbe plijenio je dojmom lakoće, a bio je rezultat savršenog „feelinga“ za luk verdijanske fraze, koja u njenom izvođenju postaje pravim modelom lijepog pjevanja. Mirella Toić nepatvoreni je verdijanski sopran, iznimne muzikalnosti kojom se nepogrešivo rukovodila u tumačenju svih glazbenih finesa svoje uloge.“
  
  Odvojenost od kuće i obitelji, malog sina Kristiana i kćeri Biserke, koja je bila pretežno s njezinom majkom, sve ju je više pritiskala. Bila je emotivno načeta. I kad se bližila vrhuncu, kad je rasla iz predstave u predstavu i kad se od nje moglo sve više i više očekivati, dogodilo se nešto što ju je omelo na putu velike svjetske karijere za koju je imala sve preduvjete – pojavila se bolest koju je potencirala iscrpljenost dugotrajnim i napornim pokusima za Traviatu. Violetta u Traviati u veljači 1987. bila je njezin velik uspjeh. Bilo je to „spomena vrijedno ostvarenje“. „Grandiozno je ostvarila svoju ulogu, ali je morala biti otpremljena u bolnicu.“, pisala je njemačka kritika. Liječenje je potrajalo nekoliko mjeseci. U listopadu se vratila na scenu, otpjevala je još nekoliko Traviata i Verdijev Requiem. Angažman u Njemačkoj bio je gotov i vratila se u Rijeku.
  
  Prva premijera Mirelle Toić u njezinu novom angažmanu u Rijeci bio je 5. veljače 1989. Verdijev Krabuljni ples pod ravnanjem Vladimira Koblera u režiji Mladena Sabljića. Partner joj je bio Janez Lotrič, koji je već stjecao međunarodni ugled. Osvrti na njezino ostvarenje nisu opširni ali su vrlo povoljni. Ljerka Žic u Novom listu 8. veljače postavila ju je na prvo mjesto i napisala da „u prvom redu treba spomenuti prekrasan, u svim nijansama siguran, dramski sopran Mirelle Toić u dosljedno provedenoj koncepciji lika Amelije“. Godine 1994. otpjevala je nekoliko predstava Krabuljnog plesa a onda je u stotoj godišnjici Verdijeve smrti dala najveći doprinos njezinom obilježavanju u Hrvatskoj dvjema premijerama – Krabuljnog plesa i Don Carlosa. Na premijeri Krabuljnog plesa 11. svibnja 2001. ponovno je nastupila s Janezom Lotričem pod nadahnutim vodstvom Vjekoslava Šuteja. Osvrti su bili vrlo povoljni. Svjetlana Hribar je ustvrdila kako „treba reći da riječka Opera još ima najbolju Ameliju u osobi Mirelle Toić „a posve zadovoljna bila je Bosiljka Perić-Kempf. Napisala je 14. svibnja u Novom listu: „Pjevačka ekipa počivala je na domaćim, riječkim snagama, sopranistici Mirelli Toić, pravoj verdijanki muzikalne, lijepo ispjevane fraze, kojoj uvijek zna dodati potreban dramatski akcent, ali nikada na uštrb lijepog pjevanja. Njena Amelia u ovoj predstavi bila je pjevački ujednačena kreacija, u bogatom rasponu dinamičkih kontrasta, s lijepim pianima.“
  
  Mirella Toić ostvarila je još neke antologijske kreacije u Verdijevim operama: Leonore u operi Moć sudbine, Aide, Amelije u Simonu Boccanegri i Giselde u Lombardijcima. Zatim se usavršavala u Beču kod članice Bečke državne opere Komorne pjevačice Olivere Miljaković koja joj je 1989. dodijelila počasni naslov Doktor vokalne tehnike. Željna novih spoznaja nastavila je pohađati majstorske tečajeve, pri UNESCO-u (ITI) u Amsterdamu te kod Komorne pjevačice Christe Ludwig u Austriji.
  
  U novom angažmanu u Rijeci Mirella Toić svojim je lijepim, bogatim i toplim, ujednačenim lirico-spinto sopranom blistavih visina, raskošne zvučnosti, eteričnih piana, velike pokretljivosti, s razvijenom pjevačkom tehnikom koja joj je omogućavala da s lakoćom svladava i virtuozne koloraturne ukrase, besprijekornim legatom, belkantističkom frazom u širokom luku, naglašenom muzikalnošću, a nadasve iskrenom i dubokom ljudskošću, ostvarila kreacije koje se pamte, u širokom rasponu od Norme Vincenza Bellinija do Rosalinde u Šišmišu Johanna Straussa mlađega.
  
  Normu je uvrstila u repertoar 1990. i za nju je 1992. dobila Nagradu Milka Trnina, Nagradu grada Rijeke i 1996. Nagradu Hrvatskog glumišta. Njezin prvi nastup 24. svibnja 1990. donio je neke od najljepših uzleta belkanta u Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća. Ramiro Palmić je u Novom listu 26. svibnja ustvrdio da je „precizne intonacije, prirođenog muzikaliteta i poetičnosti te na sceni vrlo spontana i sugestivna, bila vjeran tumač ovog kompleksnog lika“, a Davor Schopf se u Vjesniku 5. lipnja raspisao: „Mirella Toić se kreacijom Norme, kao i nedavnom Toskom u Osječkoj operi, definitivno uvrstila u najuži vrh naših ponajboljih pjevača. Rijetke su pjevačice koje se prihvaćaju Norme, a još rjeđe one koje mogu u potpunosti udovoljiti velikim zahtjevima ove teške uloge. Lijepim, bogatim, toplim i zvonkim glasom mladodramskog soprana Mirella Toić u potpunosti je ostvarila lik. Glazbene fraze izradila je autentičnim smislom za čisti belcanto. Njeno pjevanje obilovalo je dinamičkim nijansama kojima je temelj profinjeni mezzavoce zapjev s lakim i sigurnim visinama u 'kopftonu'. Mnogobrojne pasaže od najviših do najdubljih tonova kojima obiluje ova uloga, kolorature i ukrase ostvarila je briljantno, čiste intonacije i začuđujućom izjednačenošću glasovnoga raspona. Imponirao je i njen siguran scenski nastup, dostojanstveno držanje i superiornost kakvu treba imati druidska vrhovna svećenica.“
  
  Početkom srpnja 1990. riječki operni ansambl krenuo je s Normom na gostovanje u Ljubljanu u sklopu Opernog ljeta (Operno poletje). Izvedba je bila na Križankama. Uspjeh je bio velik a tisak je upravo prštao komplimentima za našu umjetnicu. Postignut je puni uspjeh. Ljubljanski je tisak pisao da je u izvedbi „sigurno najbolje briljirala sopranistica Mirella Toić“. Izvjestitelj Dela Bogdan Učakar pisao je 5. srpnja da je „pokazala veliki scenski napredak, mjestimice i primadonsku kreaciju i uzvišenost. Njezin glas, bogat i izjednačen, svugdje prikladno obojen psihološkim doživljavanjem, ujedno kultiviran i pouzdan u izvođenju pjevačkih linija, odgovarao je Bellinijevoj zamisli.“
  
  Nisu prošla ni dva tjedna a Mirella Toić je za svoju Normu dobila međunarodno priznanje. Bilo je to na ljetnoj pozornici u parku Ville Manin u mjestu Passariano nedaleko Udina. U sklopu 18. Ljetnog festivala na kojemu su nastupala i tako velika imena kao baletne ikone Rudolf Nurejev i Carla Fracci prvi put je izvedena opera. Kritičar lista Messaggero veneto napisao je 17. listopada 1990. da se „pokazala kao Norma posve na visini, sopran u stanju izvesti raznolike dinamičke preljeve, tankoćutan i izražajan“, a izvjestitelj Gazzettina smatrao je istoga dana da je „sjajna bila svećenica Norma (Mirella Toić), koja se vinula do izvrsnosti u najslavnijim arijama (Casti divi, uzvišenom zazivanju mjeseca i u duetu iz drugoga čina 'deh con te, con te li prendi'). Nije se osjećala ni najmanja nesigurnost u čestim penjanjima na visoke glasovne položaje i u tome je uvijek zadržavala fluidnu i čistu vokalnost.“ U punoj stvaralačkoj zrelosti toj se ulozi vratila u veljači 1996. na premijeri u riječkoj Operi. Maja Stanetti smatrala je opravdanim što se opera vratila u repertoar nepune četiri godine od posljednjeg prikazivanja. Pisala je 1. ožujka 1996. u Večernjem listu: „Nova riječka premijera u tako kratkom roku ima svoj jak razlog. Riječki teatar u svojem ansamblu ima prvoklasnog, svjetskog interpreta naslovne uloge – Mirellu Toić. Opskrbljena bogatim glasom i teško nadmašivom izražajnošću koju donosi poput unutarnjeg izgaranja, Mirella Toić je okosnica skladne premijere pod ravnanjem dirigenta Lorisa Voltolinija. Premda je ta njezina uloga poznata, svaki novi nastup otkriva kreativno bogatstvo izražajnosti u svakom novom trenutku paklenski teške uloge.“ Proglasila ju je „svjetskim interpretom" a Davor Schopf „hrvatskom kraljicom belkanta“.
  
  Nažalost, šest Normi u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci bili su posljednji nastupi Mirelle Toić u toj krunskoj ulozi njezina repertoara. Nije ih otpjevala ni dvadeset! Nekada izvozna predstava zagrebačkog i riječkog opernog ansambla, Bellinijevo remek-djelo otišlo je u nepovrat. Veliko je pitanje, kad će se u Hrvatskoj ponovno naći umjetnica koja će moći udovoljiti golemim zahtjevima te preteške uloge.
  
  U bogatom repertoaru Mirelle Toić bile su još i Puccinijeve Liù u Turandot i Cio-Cio-San u Madame Butterfly, Mozartova Donna Anna u Don Giovanniju te niz uloga u djelima hrvatskih skladatelja. Bila je nadasve uspješna kao interpretatorica opusa Ivana pl.Zajca. Pjevala je Jelenu a zatim Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom, Margitu u Banu Legetu, Evu u oratoriju Prvi grijeh i Ameliju najprije u koncertnoj izvedbi istoimene opere za koju je riječki ansambl 1996. dobio Nagradu Vladimir Nazor, a zatim i u scenskoj. Bila je Sunčanica Borisa Papandopula na koncertnoj izvedbi opere u produkciji Hrvatske radiotelevizije. Premda je njezin glas izrazito mediteranske boje a umjetnička osobnost bliža slikanju snažnih dramskih likova, okušala se i u djelima slavenskih autora s drugačijim stilskim zahtjevima, kao Marica u Prodanoj nevjesti Bedřicha Smetane i Parasja u Soročinskom sajmu Modesta Petroviča Musorgskog. Paleti velikih i raznolikih likova dodala je 2002. Santuzzu u Cavalleriji rusticani Pietra Mascagnija, koja je duboko istinski i krajnje uvjerljivo živjela potresnu tragediju neispunjenih želja i nadanja odbačene sicilijanske djevojke i 2006. iznimno pjevački i dramski zahtjevnu Ponchiellijevu Giocondu.
  
  Bilo bi pogrešno Mirellu Toić doživljavati isključivo kao opernu umjetnicu. Ona je i istaknuta koncertna pjevačica s osobitim afinitetom za duhovnu glazbu. Tko je bio na koncertu u zagrebačkoj katedrali u prosincu 1989. na izvedbi Mozartova Requiema teško će zaboraviti neprispodobivu ljepotu njezina glasa i usrdnu molbu u njemu. Fraze iz Benedictusa još zvuče u ušima. Ta čista ljepota postala je duboka duhovnost, sredstvo izravnog komuniciranja sa Svevišnjim. Ne znam je li itko poslije nje postigao takvo savršeno stapanje glazbe božanskog Amadeusa i njegova Stvoritelja. I, kad je poslije pjevala u Requiemu u kolovozu 1990. u zagrebačkoj katedrali u sklopu manifestacije Večeri na Griču Jagoda Martinčević je napisala 24. kolovoza u Vjesniku da se „izvanredna, a u zagrebačkoj sredini tako malo poznata primadona Riječke opere „Ivan Zajc“ Mirella Toić, predstavila idealnim, samozatajnim tumačenjem sopranske dionice“. Bili su to Requiemi u produkciji HRT-a pod nadahnutim ravnanjem Pavla Dešpalja i sa solistima Evom Novšak-Houškom, Hridom Matićem i Franjom Petrušancem. Requiem je u kolovozu 1990. slušala i publika Dubrovačkih ljetnih igara. Plemenitost njezina pjeva, muzikalnost i majstorstvo interpretacije dolaze do istog izražaja u solo popijevci i u vokalno-orkestralnim djelima kao što Requiem Giuseppea Verdija i Gabriela Fauréa, Magnificat Johanna Sebastiana Bacha, Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena, Mozartova Krunidbena misa, Händelov Mesija, Druga simfonija Gustava Mahlera, Rossinijeve Petite messe solennelle i Stabat Mater te Papandopulova Hrvatska misa, Pjesme Mathildi Wesendonck Richarda Wagnera i Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa.
  
  Mirella Toić nastupala je u svim hrvatskim opernim kućama i na festivalima, najčešće na premijernim izvedbama. Za vrijeme Domovinskoga rata prkoseći granatama redovito je dolazila u Split i tamo donosila pamtljive kreacije kao što je Verdijeva Violetta i Giselda u Lombardijcima. Posebno se ističu njezini nastupi na Splitskom ljetu u naslovnoj ulozi Aide i kao Sinaide u Rossinijevu Mojsiju. Više od deset godina bavila se i pedagoškim radom. Bila je docentica solo pjevanja na Pazinskom kolegiju, nastavnik solo pjevanja na Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci a utemeljila je i Operni studio s namjerom da odgoji mlade pjevače i predstavi ih javnosti te im organizira koncerte na kojima je i sama često sudjelovala. Njezino djelovanje pratile su brojne nagrade i priznanja. Uz već spomenute, dobila je 1977. Plaketu za mlade operne nade na Majskim operskim večerima u Skoplju. Godine 1996. dobila je odličje za zasluge u kulturi – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2001. dobitnica je godišnje Nagrade Vladimir Nazor za uloge Elizabete u Don Carlosu i Amelije u Krabuljnom plesu ostvarenima u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao najvažniji solistički prilog proslavi stogodišnjice Verdijeve smrti u Hrvatskoj. Za iste uloge nacionalni teatar rodne Rijeke dodijelio joj je Nagradu Štefanija Lenković za najbolje ostvarenu žensku ulogu u opernom programu HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka u sezonama 2000./2001. i 2001./2002. Godine 2003. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo ju je nacionalnom prvakinjom. Snimila je nekoliko nosača zvuka s opernim arijama i pjesmama. Umirovljena je 2018. nakon više od četrdeset godina karijere.
  
  Za hrvatsku glazbenu kritiku „najbolja hrvatska verdijanka“ i „umjetnica svjetskog formata“, Mirella Toić jedna je od najistaknutijih ličnosti hrvatske glazbe naših dana, velika primadona u optimalnom smislu te riječi.
  
  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.

Piše:

Marija
Barbieri