Veneta Janeva Iveljić
(Stanke Dimitra, 18. listopada 1945.)
-
Veneta Janeva Iveljić imala je najrjeđi sopranski glas – dramski sopran s koloraturama – i u tome fahu bila je jedina u povijesti zagrebačke Opere. A bila je i jedna od najvećih miljenica zagrebačke publike. Vrlo posebna, vrlo osebujna, plijenila je jedinstvenim pjevačkim i scenskim kvalitetama. Već je osvrt na njezin prvi nastup u Zagrebu u Traviati 26. svibnja 1977. dao naslutiti o kakvoj je umjetnici riječ. Pišući o nastupu bugarske sopranistice koji je izazvao zanimanje publike, Nenad Turkalj ovako ga je opisao 1. lipnja u Večernjem listu: „Gošća je mlada umjetnica izrazite individualnosti, pa je na predstavi uspjela osvojiti simpatije gledališta. Njen glas svakako nije ujednačenih kvaliteta, ali se ističe nosivim i sigurnim visokim registrom, koji je gibak i u koloraturama, iako se ne radi o izrazitom koloraturnom sopranu. Artikulacija talijanskog originala također nije bila najbolja, no prevagnule su osnovne prednosti u nastupu umjetnice: velika muzikalnost i sigurnost kojom oblikuje ulogu, te veoma izražajna, moderna operna gluma, kojom je oblikovala čitavu studiju tog popularnog Violettina lika. Njena Violetta nije samo sentimentalna patnica, u njoj ima i pobune i prkosa, a tek je finale s prizorom umiranja opravdano bio sordiniran do beznađa. Dok je u ariji prvog čina još koketirala s gledalištem, u duetu s izvrsnim Vladimirom Ružđakom, u drugom činu, Janeva je ostvarila domet visokog interpretativnog umijeća, ostavši na takvoj razini do kraja predstave, u kojoj je i Krunoslav Cigoj ponovio svoju lijepu kreaciju Alfreda.“
Veneta Janeva Iveljić nije bila samo nesvakidašnja Traviata nego i nesvakidašnja umjetnica. Osvajala je svojim raskošnim glasom opsega tri oktave kojim je s lakoćom vladala, lakim i blistavim visinama, blještavim koloraturama, ali i zračenjem cijeloga svojeg umjetničkog bića. Ona je jednostavno djelovala sa scene i to je krasilo svaki njezin nastup.Veneta Janeva rođena je u Stanke Dimitra u Bugarskoj (danas vraćeno ime Dupnica) 18. listopada 1945. Od najranijih dana pokazivala je ljubav prema glazbi i pozornici. Najprije je željela učiti balet, kao sedmogodišnjakinja svirala je violinu pa klavir. S jedanaest je snimila prve pjesmice za Sofijski radio, s trinaest je već sudjelovala na natjecanjima. U posljednjem razredu gimnazije počela je ozbiljno učiti pjevanje, a onda se upisala na Konzervatorij u Sofiji. Diplomirala je 1971. godine i u sezoni 1972./1973. angažirana je u sofijskoj Operi i u njoj je ostala do 1982. kao stalna članica a zatim kao gošća. Debitirala je 1974. kao Violetta i s njom je 1976. osvojila drugu nagradu na Međunarodnom natjecanju u Sofiji skupivši najviše bodova. Prva nije bila dodijeljena. Još prije, godine 1974., osvojila je prvu nagradu na Općebugarskom natjecanju u Sofiji i 1975. treću nagradu na Međunarodnom natjecanju u Rio de Janeiru. Godine 1977. udala se za Hrvata Ivu Iveljića i počela nastupati na prostoru bivše Jugoslavije. Potpuno se utkala u hrvatsko nacionalno biće.
Drugi nastup Venete Janeve Iveljić u Zagrebu u srpnju 1977. u ulozi Desdemone potvrdio je prve dojmove. Nije se toliko pisalo o Violetti u svibnju 1981., ali njezini nastupi u Traviati u svibnju 1982. godine izazvali su zaista veliko zanimanje i o njima se i danas priča. Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je 22. svibnja u Vjesniku: „Prije svega cjelovitost tumačenja ove pjevačice pokazuje njezinu visoku artističku profesionalnost i apsolutno svladani pjevački zanat, što joj omogućuje da se bez ijednog vokalnog problema posvećuje liku i doživljaju. Njezina je Violetta blistava parada tehničkog i muzikalnog virtuoziteta, njen tamno obojeni prodorni sopran metalnog sjaja implicira naglašeno dramatski pristup interpretaciji koju vodi logično i dosljedno u svim fazama razvoja. Neograničene glasovne mogućnosti, zvonke visine, izbrušeni prijelazi, snažna dinamika u emisiji tona, temeljne su značajke umijeća Venete Janeve Iveljić, koja će postići još mnoge uspjehe.“Pri kraju 1982. godine Veneta Janeva Iveljić pjevala je na premijeri Traviate u Splitu. U prvom susretu sa splitskim općinstvom „mladi pjevači, bugarska sopranistica Veneta Janeva Iveljić i tenor Igor Filipović svježim glasovima, izgledom i scenskim ponašanjem potpuno su se uklopili u sustav iluzija što je bio dočaran u toj predstavi“, pisao je Vojko Mirković u Vjesniku 13. prosinca. U osvrtima na njezin nastup na Novogodišnjem koncertu u zagrebačkoj Operi već se govori o njezinu „svjetskom nastupu“. Postajala je sve zanimljivija za hrvatsku opernu scenu pa su joj ponudili da pjeva Rosinu u Seviljskom brijaču na Dubrovačkim ljetnim igrama i taj joj je nastup donio nova priznanja.
Dana 29. travnja 1984. Veneta Janeva Iveljić pjevala je prvi put Normu u Zagrebu. Bila je to njezina treća Norma, nakon onih u Sofiji i Beogradu. Jagoda Martinčević-Lipovčan pisala je 6. svibnja u Vjesniku: „Veneta Janeva Iveljić pokazala je da je sopran bez konkurencije u ovom trenutku jugoslavenskih opernih dosega. Krenula je, naime, već nastupnom arijom ΄Casta diva΄ superiorno, bez kompleksa, smireno i koncentrirano u paklenski raslojenu rolu koja traži i lirski i dramatski i koloraturni sopran, i pokazala da može doista sve. Besprijekornom tehnikom, savršenom intonacijom i lijepim, zvonkim i nosivim glasom Veneta Janeva Iveljić doslovce se poigrala svojom Normom kroz sve zamke i bravurozna čuda ove nezahvalne no utoliko i primamljive uloge. Dala joj je najviše što se od Norme može očekivati, uz izvrsnu vokalnu interpretaciju još i prekrasnu scensku pojavu te inteligentno osmišljen i logički razrađen dramski lik. I još nešto: njezina je Norma imala rijetko stilsko obilježje u recitativima, naglašeno različitim u dinamici i koloritu sukladno tekstu i situaciji.“ I u časopisu OD DO 1. lipnja zaključila: „Norma Venete Janeve Iveljić prekrasna je kreacija u svakom pogledu. Glas golema raspona, prepun dramskih napetosti, lišen bilo kakva izvanjskog artizma, a uz to i savršeno školovan, pa zbog toga i omogućuje intonaciju, prijelaze, ukrase i fraze upravo onako kako su i napisani, tek je osnovno polazište za cjelovitost interpretacije. Jer, takva vokalna Norma ima i sve ostalo: stas i izgled moderne operne heroine, a uz to i odnos prema sceni koji zaslužuje svaku pohvalu dramskog kritičara.“
Norma pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Vlade Habuneka bila je izvrsna predstava zagrebačke Opere koja je ansamblu donijela niz nagrada. Već je ljeti 1984. na 9. jugoslavenskom opernom bijenalu u Ljubljani proglašena najboljom predstavom u cijelosti, a njezini su realizatori dobili pet od osam dodijeljenih zlatnih plaketa. U listopadu 1984. zagrebačka Norma gostovala je u Istočnom Berlinu, a Veneta Janeva Iveljić u naslovnoj ulozi nadišla je sva svoja dotadašnja tumačenja podigavši na noge veliko i do posljednjeg mjesta ispunjeno gledalište Državne opere. Ugledni njemački muzički kritičar i muzikolog Ernst Krause u novinama Neues Deutschland, 17. listopada 1984. nakon što je nabrojio sve teškoće u donošenju pravoga čistog bellinijevskog belkanta i upitavši se ima li još pjevača koji mogu izvesti „poput vela fini čar“ Casta Dive, pisao je: „Tu su oni bili. Slatkoća lirskog tembra, lebdeći pianissimi, lakoća melodijskih lukova učinili su Venetu Janevu Iveljić, vitku poput Anne Moffo, bez jačih erupcija mržnje, dobrom srećom izvedbe.“Uspjeh je bio takav da je Veneta Janeva Iveljić dobila poziv da u Državnoj operi pjeva Elenu na premijeri Verdijeve Sicilijanske večernje, no nije bila zadovoljna kraćenjima djela ni time da se opera izvodi na njemačkom pa je odustala od nastupa kad su pokusi već odmakli. Šteta! Bila bi to idealna uloga za nju. Godine 1985. zagrebačka Norma osvojila je salzburšku publiku, a 1986. Luksemburg. Protagonistica tih slavljenih Normi bila je Veneta Janeva Iveljić „sa svojim pravim belkantističkim glasom srebrnkastih preljeva i virtuoznih prirodnih koloratura“, kako ju je lijepo opisala Dunja Vejzović, Adalgisa njezinih najboljih Normi. U to su se vrijeme češće priređivali operni koncerti, a šlager na njima bio je duet Norme i Adalgise. Toliko pljeska nije se od tada čulo u zagrebačkoj Operi. Obje su umjetnice oduševile i u Normi na ljetnoj pozornici u Opatiji 1988. godine.
Dva mjeseca nakon Norme, 29. lipnja 1984., Veneta Janeva Iveljić uvrstila je u repertoar još jednu ulogu koju će antologijski tumačiti: Abigaille u Nabuccu. Na premijeri je tu ulogu pjevala Dunja Vejzović. Obje pjevačice bile su ravnopravne. Napomenuvši da je Veneta Janeva Iveljić „nadahnuto tumačila“ Abigaille, Inoslav Bešker u Vjesniku 29. lipnja tu je kreaciju ovako opisao: „Izuzmu li se povremena glumačka i pjevačka popuštanja prevladanim klišejima operne patetike, zagrebačka je sopranistica strahovito tešku, ali efektnu rolu kraljeve kćeri donijela ne samo fascinantnom lakoćom, nego i s toplinom koja nije mogla ne naći odjeka i u publici i među partnerima. Malo kad se na našim pozornicama čula tako istodobno precizno i zanosno interpretirana arija ΄Anchio dischiuso un giorno΄“.Ostvarenje Venete Janeve Iveljić naišlo je na odjek i u inozemnom tisku. Tako je izvjestitelj varšavskog dnevnika Express Wieczorni u opsežnom članku s naslovom Druga mladost starih opera napisao da je protagonistica u drugoj podjeli Veneta Janeva Iveljić „glas kojemu se divimo zbog bravuroznih koloratura, mekih nijansi, tople boje, izražajnosti zvuka i geste“. Nabucco pod ravnanjem Mire Belamarića u režiji Petra Selema bio je izvrsna predstava zagrebačke Opere. I krenuo je na gostovanja: 1985. u Sarajevo, 1988. u Luksemburg, Ludwigshafen i na trijumfalni nastup u moskovskom Boljšoj teatru i u tadašnjem Lenjingradu, u kojemu je dirigirao Nikša Bareza.
Ljeti 1984. Veneta Janeva Iveljić održala je koncert s djelima hrvatskih autora na Ljetnim glazbenim večerima u povijesnom mjestu Osor na otoku Cresu. Za glasovirom ju je pratio iznimno nadareni mladi hrvatski dirigent Baldo Podić. Pod njegovim ravnanjem i u režiji Giancarla del Monaca godine 1986. u Karlsruheu je u alternaciji s Marom Zampieri interpretirala posebno drag joj lik Francesce da Rimini u istoimenoj operi Riccarda Zandonaija.
Veneta Janeva Iveljić poništila je granicu između fahova u talijanskom repertoaru. Njezin je glas teško odrediti, sama ga je opisala kao soprano sfogato povezujući to određenje s jednom od najvećih pjevačica 19. stoljeća, glasovitom talijanskom umjetnicom Giudittom Pasta. To, prema njezinu mišljenju, podrazumijeva sopran velikoga raspona i dramatske ekspresije s mogućnošću da u različitim ulogama i u različitim registrima zvuči drugačije. Ona je uistinu bila sopran velikog raspona i dramatske ekspresije, što su najbolje pokazale krunske uloge njezina repertoara: Violetta, Norma, Abigaille i Lady Macbeth.Godina 1985. bila je osobito važna za Venetu Janevu Iveljić. Postigla je velike umjetničke rezultate i postala jednostavno „Veneta“. Oslovljavanje samo imenom značilo je da je potpuno uspjela satkati čvrstu nit koja povezuje umjetnika sa slušateljem, odnosno gledateljem, a to je u osnovi rađanje umjetničkog čina. Njezina „čudesna Violetta“ u veljači 1985. bila je potvrda da se „razvija iz predstave u predstavu i donosi uvijek nešto novo, osebujno i samo njezino. Taj put bio je to posljednji čin Violettina umiranja. Glasovno i pjevački suverena, idealna likom i igrom, zanosna u prvom činu, bolom rastrgana u drugom, u trećem je dostigla vrhunac izražajnosti u stilu najvećih umjetnica operne scene“, pisala je Marija Barbieri u Vjesniku 25. veljače.
Nakon brojnih Violetta, Normi i Abigaillea 1. siječnja 1985. Veneta Janeva Iveljić dobila je stalni angažman u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i naposljetku je u ožujku 1985. imala prvu premijeru u Zagrebu – Trubadura. Bila je to realizacija s velikom pjevačkom konkurencijom. Veneta Janeva Iveljić uspjela je ostvariti dirigentsko viđenje lika. Edoardo Müller našao je sopranisticu blistavih visina i za nju je otvorio originalnu cadenzu s visokim des u ariji D'amor sull' ali rosee iz četvrtog čina, što sebi mogu priuštiti malobrojne interpretkinje toga lika. Naviknuta na drugačiji sopran u toj ulozi, Jagoda Martinčević u Vjesniku 7. ožujka ocijenila je da je bila „lirskija varijacija Leonore, idealna izgledom, blistavo virtuozna u vokalnoj pokretljivosti, premda karakteru njezina glasa ipak više odgovaraju i Violetta, i Norma, i Abigajla.“ Branko Magdić pak u Večernjem listu 7.ožujka napisao je da je bila „pjevački besprijekorna, laka, upravo savršena i muzikalna“.Na premijeri Otella na otvaranju Splitskog ljeta 1985. godine „lik u cjelini glasovno i glumački, s mnogo finih detalja u komornosti odnosa prema partnerima ostvarila je Veneta Janeva Iveljić sugestivna glasovno nadmoćna Desdemona“, ocjenjuje Jagoda Martinčević u Vjesniku 17. srpnja, a Maja Stanetti u Večernjem listu istoga dana smatra da je „ostavila dojam snagom ličnosti, ne dopuštajući da ostane papirnati lik oko kojeg se zbiva radnja. Uvjerljiva u svakom trenutku lijepo je glasovno oblikovala ulogu, prirodno svladavši sve zamke otvorene pozornice.“ Splitski operni ansambl gostovao je toga ljeta s Otellom na Dubrovačkim ljetnim igrama i, prema mišljenju Inoslava Beškera u Vjesniku 16. kolovoza 1985. kao i tumač naslovnog lika ruski tenor Aleksandar Dedik, dala je „podjednaku prednost ekspresiji, ali je baš takav pristup, svojom potpunom predanošću, urodio nesvakidašnje snažnim i potresnim završnim prizorima obaju likova u 4. činu.“
U listopadu 1985. Veneta Janeva Iveljić s ansamblom zagrebačke Opere krenula je na gostovanje u Salzburg. Vladimir Cvitan pisao je u Vjesniku 26. listopada: „Veneta Janeva Iveljić u naslovnoj ulozi Norme je već na zagrebačkoj ΄generalnoj probi΄ za salzburško gostovanje pokazala da je u kratkom vremenu mnogo učinila na razumijevanju ukupnog lika Bellinijeve heroine. Njezine od prije poznate vrline, nosivi srednji registar i blistave lake prirodne visine dobile su logičan i siguran oslonac u preciznim i uvjerljivim dramskim recitativima. Scenski nastup oslobođen nepotrebne skrušenosti od njezine je Norme napravio autentičnu opernu heroinu koja usprkos svojoj konvencionalnoj ΄ženskoj΄ dilemi nudi reljefnu osjećajnost svećenice, ratnice, ljubavnice i majke u jednoj osobi. Njezin potresni finale je silovito preskočio rampu, tragični kraj je, sudeći po koncentriranoj tišini, a onda po prolomu pljeska, otišao pravo u srce publike.“ Pjevala je sve tri Norme i, prema Nenadu Turkalju u Večernjem listu 21. listopada „nadrasla samu sebe briljantnim glasovnim mogućnostima i pjevačkom tehnikom i osobito produbljenošću scenske kreacije.“Veneta Janeva Iveljić bližila se vrhuncu karijere. U 1986. godinu ušla je s pripremama za Verdijeva Macbetha. I kad je briljantno otpjevala Lady Macbeth na premijeri u travnju 1986., hvalospjevima nije bilo kraja. Jagoda Martinčević pisala je u Vjesniku 25. travnja: „No, Verdijev je ΄Macbeth΄ ipak Lady Macbeth, u liku i glasu fenomenalne Venete Janeve Iveljić, ovaj put u glumački sasvim novom suspregnutom obličju, silna dramskoga naboja, a vokalno kraljevske interpretacije koju je nemoguće opisati. Treba je doživjeti u svoj raskoši paklenih dosega te prekrasne i preteške uloge.“ Nakon reprizne predstave ista je kritičarka u Vjesniku 28. travnja napisala: „Čudotvorna Lady Veneta Janeva Iveljić nadmašila je svoj prvorazredni premijerni nastup. U bogatim glasovnim preobražajima koji su ovaj put kulminirali upravo zastrašujućom dramatikom u somnambulističkom prizoru, umjetnica je još jednom potvrdila da s takvim glasom, vokalnom tehnikom i lakoćom može pjevati doslovce sve, pa i ono najteže što je skladateljsko pero namijenilo dramsko-koloraturnom sopranu.“
Zagrebačka Opera nije potpuno iskoristila iznimne kvalitete Venete Janeve Iveljić i više nije uvrstila na repertoar nijednu od onih brojnih Donizettijevih i Bellinijevih heroina koje je ona mogla tumačiti. A bilo bi to i repertoarno osvježenje jer se te opere nisu izvodile u Zagrebu. Veneta je i dalje pjevala svoj trolist: Normu, Abigaille i Lady Macbeth. Za ovu posljednju dobila je Zlatnu plaketu i priznanje na 10. jugoslavenskom opernom bijenalu u Ljubljani. U studenome 1986. s ansamblom zagrebačke Opere na gostovanju u Luksemburgu pjevala je Normu i opet je sjajno ocijenjena: „U glumačkoj maniri velike tragetkinje, s začudnim kapacitetom snage koja nije oslabila do posljednjeg takta te paklene uloge, Norma Venete Janeve Iveljić prelazila je granicu između scene i auditorija očaravajućom lakoćom i premda bitno različita od one belkanto interpretacije kojom je naša primadona počela pjevati svoje prve Norme prije nekoliko godina, ova današnja, mnogo dramskija, a mjestimice i na granici verističkog zanosa, nosi predstavu od mistične arije ΄Casta diva΄, koju je Veneta Janeva Iveljić otpjevala besprijekorno, do virtuoznih dueta i ansambl-scena.“ – pisala je Jagoda Martinčević u Vjesniku 25. studenoga 1986.Veneta Janeva Iveljić bila je jedna od najzaposlenijih solistica Opere u vrijeme Univerzijade tijekom ljeta 1987. Pjevala je prvi put Toscu uz slavne goste, tenora Brunu Sebastiana i baritona Eugenea Holmesa. Opet je uslijedio dug osvrt. Jagoda Martinčević nije krila svoje oduševljenje. Pisala je 13. lipnja: „Valja svakako početi od nove zagrebačke Toske, hrabre i darovite Venete Janeve Iveljić, koja se u ovu veliku, zahtjevnu, zahvalnu i podjednako nezahvalnu ulogu upustila bez kompleksa. S punim pravom, jer sve što je Toski namijenjeno, muzički i dramski unutar nje same, dakle bez partnera koji mogu pomoći ili smetati (kako je to ovom prilikom u velikim količinama činio B. Sebastian) naša je primadona ostvarila uspješno, koristeći se svojom umjetničkom fascinacijom onako kako to samo ona umije, predajući se liku bez ikakvog zazora pred nepoznatim. Njen danas već zreo sopran za pučinijevske dramske likove komplementaran je karakteru Toske u potpunosti. Izgledom i igrom bila je to iznimno ženstvena, topla kreacija, dramskim pak nabojem, u drugom, najslojevitijem činu gdje Toska iskazuje sve, umjetnica je otkrila ličnost velikog formata, kojoj bi svaki pametan redatelj bio i te kako zahvalan.“
Potkraj sezone 1986./1987., nakon uspjeha koji je postigla s Francescom da Rimini, Veneta Janeva Iveljić nastavila je međunarodnu karijeru. Pjevala je Abigaille u Parizu pod ravnanjem Michela Plassona pa je izvedbu Nabucca u Zagrebu 2. srpnja 1987. Jagoda Martinčević u Vjesniku 6. srpnja ovako ocijenila: „Bilo je to njezino prvo tumačenje tog vokalno vraški teškog lika nakon Pariza, gdje se kao Abigailla ogledala u alternaciji s proslavljenom Genom Dimitrovom. Utjecaj nastupa na toj svjetskoj sceni bio je očit, jer je naša primadona osvježila i dopunila tumačenje nadahnuto dramskom igrom snažna akcenta, koji izvrsno pristaju podvojenoj ličnosti nesretne i ratoborne nezakonite kćeri babilonskog vladara. Pridajući svojoj Abigailli dramsku napetost gotovo verističkih razmjera, s istančanim bljeskom u glasu, oku ili gesti, Veneta Janeva Iveljić vladala je virtuoznim koloraturama – kraljevski se nametnula kao centralna ličnost opere.“
Slijedila je 18. srpnja 1987. Norma, u kojoj su Veneta Janeva Iveljić i Dunja Vejzović, prema Jagodi Martinčević u Vjesniku 20. srpnja, „priredile vatromet briljantnih pjevačkih senzacija,“ a ona sama je „poput junakinja antičkih drama, sjajno suspregnuta u vanjskim manifestacijama karaktera druidske svećenice, s čudesnim mirom u glasu i u igri protumačila svoju duboko osjećajnu Normu, a 'Casta diva' nosila je svu mistiku, emotivnost i dramu, prekrasnih vokalnih linija, piana, unutarnje stabilnosti ali i divljine koja Normu vodi do ljudske tragedije, da bi u daljnjem protoku zahtjevnosti što ih postavlja ovaj lik pronijela scenom raskoš svog dramskog talenta.“ Početkom sezone 1987./1988. Normu je pjevala i u Rio de Janeiru.
U srpnju 1987. Veneta Janeva Iveljić bila je Lady Macbeth na gostovanju zagrebačkog ansambla na Ljetnoj pozornici u Opatiji, a 1988. gostovala je s ansamblom u Luksemburgu. Tri puta je pjevala Abigaille. Na velikom gostovanju u Sovjetskom Savezu u rujnu i listopadu 1988. u Moskvi i Lenjingradu opet je briljirala svojom Abigaille. Te je godine dobila Nagradu Milka Trnina za magistralne kreacije Norme, Abigaille i Lady Macbeth, što do sada nije uspjelo nijednoj pjevačici, a teško da će i ubuduće.I kad joj već nisu nudili nešto što je samo ona mogla pjevati, prihvatila se tzv. standardnog repertoara i u ožujku 1989. u obnovljenoj Aidi pjevala naslovnu ulogu. Zagrebačku je publiku veoma zanimalo kako će toj ulozi, u kojoj su se na zagrebačkoj pozornici čule neke od najvećih svjetskih interpretkinja toga lika: Zinka Kunc, Dragica Martinis i Ljiljana Molnar-Talajić, prići njezina omiljena prvakinja. Marija Barbieri u emisiji Sedam dana muzike na Drugom programu Radio Zagreba 19. ožujka ovako je popratila njezin nastup: „Veneta Janeva Iveljić je pjevačica neograničenih mogućnosti (...) da može pjevati sve, to smo znali – no, ipak ideja da će pjevati Aidu izgledala je neobična. A Veneta Janeva Iveljić je upravo izuzetno atraktivna Aida, sasvim različita od svih sopranistica koje smo gledali i slušali u toj ulozi. Ne samo što je svojom pojavom, krhkošću i gipkom podatnošću koja za tren oka prelazi u borbeni stav potpuno proniknula u psihologiju ovog osebujnog lika nego je i te nijanse emocionalnih stanja Aide izrazila neobično bogatom paletom svog sasvim neobičnog glasa. Znali smo da je umjetnica sklona snažnim izrazima, i u tom su stilu bili njezin duet s Amonasrom, s Amneris i gotovo cijela prva slika, ali njezina interpretacija arije na Nilu i dueti s Radamesom bili su pravo otkriće. U toj ariji, kamenu kušnje za soprana, njezin je glas poprimio svijetlu boju srebrnkastih preljeva a suptilni pianissimi bili su eterični i gotovo nestvarni. Slušajući takvu interpretaciju ove arije mogli smo shvatiti njezino značenje ne samo u ovoj operi već i u cjelokupnom Verdijevom stvaralaštvu, što je Veneta Janeva Iveljić tako profinjeno osjetila. Tri oznake ppp, dakle više od pianissima, izraz su njegove zatomljene težnje prema interpretkinji za koju je komponirao ovu ariju. Uostalom, i publika je osjetila tu posebnost ove interpretacije i ispratila je burnim pljeskom kao što je na neposredan odaziv naišao i odlomak iz dueta s Radamesom ΄La, tra foreste vergini΄. Dakako, Veneta Janeva Iveljić će ovu ulogu još dograđivati ali put kojim je krenula i pristup liku ukazuju na nešto sasvim posebno, osebujno i samo njezino.“
Svojom je Aidom Veneta Janeva Iveljić uz Ružu Pospiš-Baldani „ukrasila izvedbu“ opere u ožujku 1989. Bila je doista „jedna od najneobičnijih Aida“ u dugogodišnjoj povijesti predstavljanja te popularne Verdijeve opere na zagrebačkoj sceni.
Aidu je u travnju 1989. pjevala na repriznim predstavama opere u Osijeku u režiji Petra Selema, koju su nazivali „crna Aida“ i koja je dobila Nagradu oslobođenja Osijeka.
Na Splitskom ljetu 1989. Veneta Janeva Iveljić uvrstila je u repertoar posve drukčiju ulogu od onih koje je do tada pjevala, ulogu koja se ne može lijepo pjevati, ali treba je uopće moći otpjevati, jer je teška zbog svojih velikih intervalskih skokova i ekstremna dramskog izraza. To je Asterija u Neronu Arriga Boita. Suvereno ju je otpjevala i uvjerljivo donijela taj slojevit histerični lik. Jagoda Martinčević piše da se „egzaltiranim karakterom, sukladnim Neronu javila odlična u svakom pogledu“, Miljenko Grgić da je „impresionirala artikuliranom dramskom i neobično fleksibilno vokalnom karakterizacijom“, a Nenad Turkalj da je „glasovno raskošno ostvarila kompleksnu Asteriju, igrajući je temperamentno i proživljeno“.
Maja Stanetti u Večernjem listu 10. prosinca 1989. proglasila ju je „zvijezdom večeri“ na premijeri Nabucca u Osijeku upriličenoj u povodu Dana osnutka kazališta i podizanja njegova prvoga svečanog zastora.
U svibnju 1990. Veneta Janeva Iveljić naposljetku je pjevala na premijeri ulogu koja ju je lansirala u orbitu hrvatskih pjevačkih zvijezda – Normu. Bilo je to u Rijeci. Te je godine uvrstila u repertoar ulogu za kojom posežu primadone kad su već otpjevale pjevački najzahtjevnije uloge a žele se više posvetiti nijansiranju u interpretaciji. U velikoj francuskoj tragetkinji Adrienne Lecouvreur u glazbi talijanskog skladatelja Francesca Cilee našla je ulogu po mjeri. Ostvarila je tako san većine pjevačica da na sceni ožive dva lika umjetnica. Već je bila Tosca, čekala ju je Adriana. Bila je „na čelu ansambla u vrhunskom opsegu svojih snažnih kreativnih poticaja i predestinirana za likove uzbudljivih heroina hrabro je prešla put naslovne junakinje ostvarivši mjestimice možda odveć patetičnu no u cjelini interpretaciju zadivljujuće psiho-fizičke ustrajnosti“, pisala je Jagoda Martinčević u Vjesniku 1. listopada, a Maja Stanetti istoga dana u Večernjem listu: „Prvoj predodžbi o naslovnom liku, slavnoj prvakinji kao salivena odgovara njezina interpretacija puna naboja, neurotične uznemirenosti koja poput kakva zamašnjaka pokreće sve oko sebe.“
U godinama Domovinskoga rata Veneta Janeva Iveljić bila je jedna od najzaposlenijih pjevačica u zagrebačkoj Operi. Nizala je Abigaille, Adriane, Leonore, Tosce, Norme, Violette, Aide i dodala im 1994. Evu u Nikoli Šubiću Zrinjskom i 1995. Santuzzu u Cavalleriji rusticani. „Predstavila se kao scenski vrlo zanimljiva Eva, detaljno razrađena s odličnim reagiranjem na svaku riječ partnera. Pjevačka dionica ide joj kao od šale, ali bi ipak mogla izbjeći reskost pojedinih tonova“, pisao je Davor Schopf u Vjesniku 11. studenoga 1994. U siječnju 1996. pjevala je drugu Leonoru – onu u operi Moć sudbine. „Sasvim osebujne individualnosti, često s osebujnim viđenjem pojedinih uloga“ tako je prišla i Leonori kojoj se „ne može odreći dramatska snaga pojedinih momenata, kao ni nadmoćna lakoća kojom ostvaruje pojedine fraze i visoke tonove“, bilo je mišljenje Davora Schopfa 27. siječnja 1996. u Vjesniku. Ali to više nije bio domet njezinih prijašnjih kreacija pa se godine 2003. povukla sa scene.
Veneta Janeva Iveljić bila je prvi i dosad jedini dramsko-koloraturni sopran u Hrvatskoj. Ostat će zapamćena kao sasvim posebna umjetnica. Nije bila savršena, mogle su joj se zamjeriti pretjerane slobode u pridržavanju notnoga teksta ili pretjeranosti u glumačkom izrazu (osobito pri kraju karijere), česta upotreba prsnog registra - ali je bila jedinstvena i neponovljiva. U svojim velikim godinama sjala je poput najljepšeg dragulja. Osvrtima na svoje nastupe tako punima zanosnih pohvala kao što ih je ona dobivala, mogu se pohvaliti samo rijetki, odabrani. A publika? Ona ju je najčešće jednostavno obožavala.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2020.
Piše:

Barbieri