Vrijedno glazbeno iskustvo koje ostaje u sjećanju
Rezime operne 2021. godine: Bayreuthske svečane igre (Bayreuther festspiele), Njemačka
-
Bayreuthske svečane igre jedan su od najelitnijih festivala u svijetu ozbiljne glazbe. Svakoga ljeta obožavatelji lika i djela Richarda Wagnera uspinju se na Green Hill kako bi gledali i slušali Wagnerove repertoarne opere u kazalištu (Bayreuth festspielehaus) koje je Wagner izgradio za svoje operne pothvate. Zbog globalne pandemije koronavirusa 2020. godine festival se nije održao, međutim nakon pronalaska cjepiva okolnosti su se promijenile i u ljeto 2021. godine festival se održao od 25. srpnja do 25. kolovoza u prilagođenom izdanju. To podrazumijeva smanjeni kapacitet dvorane za 50 posto, obligatorno cijepljenje ili testiranje i nošenje FFP2 maski tijekom boravka u Festspielehausu. Svi koji su dolazili na festival najprije su morali otići u prijavni centar stacioniran na parkiralištu iznad festivalskog prostora, gdje su morali predočiti valjanu COVID-potvrdu, kartu za predstavu i odgovarajući identifikacijski dokument, nakon čega bi im osoblje festivala na ruku stavilo narukvicu koju se provjeravalo na svakom ulazu u festivalsko kazalište. Ulaznice za ovaj mitski festival u prosjeku se čeka pet do deset godina, ali 2021. nisu zaprimane narudžbe za ulaznice nego su sve odjednom puštene u prodaju, što je značajno olakšalo put do karata. Trebalo je samo pravovremeno otići na web-stranicu festivala i kupiti karte u dobro organiziranom web-shopu.
Festivalska sezona otvorena je novom produkcijom Ukletog Holandeza (Der Fliegende Holländer) u režiji Dimitrija Tcherniakova i pod dirigentskim vodstvom Oksane Lyniv, prve žene koja je dirigirala na Bayreuthskom festivalu u njegovoj višestoljetnoj povijesti. Osim Holandeza, na repertoaru su još bili: Majstori Pjevači (Die Meistersinger von Nürnberg), Tannhäuser, Valkira (Die Walküre), koncertna izvedba Wagnerove posljednje opere Parsifal pod dirigentskim vodstvom umjetničkog ravnatelja festivala – maestra Christiana Thielemanna i koncert odlomaka iz Wagnerovih opera pod glazbenim vodstvom Mo Andrisa Nelsonsa. Sve festivalske predstave započinju u 16 sati i imaju dvije stanke u trajanju od sat vremena (izuzev Ukletog Holandeza i Rajninog zlata, koje se izvode bez stanke i počinju u 18 sati).
Na Bayreuthskom festivalu proveli smo tri dana. Prvi dan gledali smo Majstore pjevače – jedinu Wagnerovu, uvjetno rečeno, komičnu operu čiju režiju potpisuje Barrie Kosky, dok je glazbeno vodstvo povjereno Mo Philippeu Jordanu, umjetničkom ravnatelju Bečke državne opere. Solističku podjelu činili su afirmirani wagnerijanski pjevači: Michael Volle – Hans Sachs, Georg Zeppenfeld – Veit Pogner, Bo Skovhus – Sixtus Beckmesser, Klaus Florian Vogt – Walter von Stolzing, Camilla Nylund – Eva, Christa Mayer – Magdalene, Timo Riihonen – Hans Foltz, Daniel Behle – David i drugi. Zbor koji je uvježbao Eberhard Friedrich zbog epidemioloških se razloga nalazio u susjednoj zgradi (na glavnoj pozornici zamjenjivala su ga djeca) i putem zvučnika bio je povezan s glavnom zgradom, što je zahvaljujući iznimnoj akustici i vrlo vještom ton-majstoru zvučalo odlično.
Riječ je o produkciji koja je otvorila festival 2017. godine i koja propituje Wagnerov odnos spram Židova tj. postavlja jedno vrlo konkretno pitanje: Je li lik Sixtusa Beckmessera osmišljen kako bi ismijavao Židove? Kossky to prikazuje vrlo eskplicitno u drugom činu, kada Beckmesser s maskom u obliku velike glave pleše podrugljiv ples, nakon čega ga ostali napadaju i zatuku čekićem i velikom uokvirenom Wagnerovom slikom. Isto tako na kraju drugog čina na pozornici se nalazi veliki balon u obliku glave koja po svojim vanjskim odrednicama sugerira da je židovska. U trećem činu Kossky poseže za katarzičnim segmentom – završno natjecanje nürnberških majstora pjevača smješta u sudnicu Nürnberškog tribunala za nacističke zločine, koji su osnovali saveznici neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kako bi pojačao dojam ali i provokativnost predstave, Kossky dva glavna lika – Hansa Saschsa i Veita Pognera, odijeva u Richarda Wagnera i Franza Listza – dvije figure koje predstavljaju njemački nacionalni ponos.
Majstori pjevači govore o veličini njemačke umjetnosti i u nacističkoj Njemačkoj često su korišteni u propagandne svrhe, što je Barrie Kosky vrlo vješto iskoristio kao poligon za propitivanje mračnih razdoblja germanske povijesti. Iako je predstava premijerno izvedena prije četiri godine, redatelj je bio prisutan te je u pojedinim segmentima osvježio produkciju. U glazbenom smislu Majstori pjevači filigranski su izbrušeni, dirigent Philipe Jordan briljantan je operni dirigent s istančanim osjećajem za održavanje balansa između orkestralne rupe i pozornice; ipak, omakla su mu se poneka diskutabilna tempa. Prije spomenuti pjevači bili su na visini zadatka, što i ne čudi s obzirom na njihov dugogodišnji wagnerijanski habitus. Ova hvaljena produkcija može se naći i na DVD/Blu-ray izdanju pod etiketom Deutsche Grammophona.
Drugi dan protekao je u znaku Wgnerove mladenačke velike romantične opere u tri čina – Tannhäuser, u režiji kontroverznog Tobiasa Kratzera i pod dirigentskim vodstvom Axela Kobera. U glavnim ulogama nastupili su: Günther Groissböck – Landgraf Hermann, Stephen Gould – Tannhäuser, Markus Eiche – Wolfram, Magnus Vigilius – Walther, Lise Davidsen – Elizabeta, Ekaterina Gubanova – Venera i drugi. Redatelj Kratzer u opreku je postavio svijet čednih vitezova pjevača i buntovnih alternativaca koji rade na razaranju svega konvencionalnog. To konvencionalno, na čijem razaranju Kratzer radi, prikazano je i na primjeru Bayreuthskog festivala: na kraju prvog čina formalno odjeveni ljudi (zbor) dolaze na festival, a festivalska zgrada predstavlja hram u kojem se natječu vitezovi – pjevači. Diferencijacije između ta dva svijeta prikazane su vještim i komičnim video-projekcijama za koje je zaslužan Manuel Braun. Drugi čin odvija se u svečanoj dvorani, gdje se održava natjecanje. Venera i njezini buntovni prijatelji dolaze u svečanu, konvencionalno uređenu dvoranu i naprave nered uslijed kojega se natjecanje prekida, a ometači bježe policiji.
Ovakav zanimljiv koncept naišao je na simpatije festivalske publike, posebno zato što je redatelj slojevitim pristupom pronašao komične aspekte opere. Treći čin nosi tmurnu tj. tragičnu atmosferu te je smješten na smetlište na kojem na samom kraju Elizabeta izvršava suicid. U glazbenom smislu ponovio se iznimno visok nivo izvedbe, kako je to bio slučaj i s Majstorima pjevačima, posebno u ansambl-scenama drugog čina. Apsolutna zvijezda večeri bila je sporanistica Lise Davidsen, pobjednica natjecanja Operalia Placida Dominga iz 2015. godine. Radi se o briljantnoj sopranistici moćnih i prodornih visina, idealnih za dramatski fah, a ispraćena je deliričnim ovacijama zahtjevne bayreuthske publike. Kao i kod Majstora pjevača, predstava je režijski osvježena pa se u prvim sekvencama spominje COVID-19. Ova produkcija Tannhäusera svoju premijeru imala je 2019. godine i također se može naći na DVD/Blu-ray izdanju.
Treći dan gledali smo drugu operu iz tetralogije Prsten Nibelunga – Valkiru. Radi se o poluscenskoj izvedbi pod ravnanjem Pietaria Inkinena, dok je predstavu umjetnički koncipirao Hermann Nitsch – poznati austrijski avangardni umjetnik. Iza pjevača, koji su cijelo vrijeme pjevali na rampi, bilo je veliko platno i bijeli pod po kojemu su umjetnici prolijevali razne boje i tako je svaki čin dobio svoju sliku satkanu od različitog spektra boja. Iako je koncept poprilično zanimljiv, na kraju predstave kada je Herman Nitsch izašao na naklon, publika je vikala „bu“, ponajprije zato što se prolijevanje boje tijekom predstave čuje i remeti glazbeni doživljaj predstave. Pjevačku podjelu činili su: Klaus Florian Vogt – Siegmund, Dmitry Belosselsiy – Hunding, Tomasz Konieczny – Wotan, Lise Davidsen – Sieglinde, Irene Theorin – Brünhilde, Christa Mayer – Fricka i drugi. U glazbenom smislu ovo je bila najslabija predstava. Što se tiče orkestra, stvari su solidno funkcionirale, posebno u trećem činu kada Wotan pali vatru koja će gorjeti oko okovane Brünhilde. Što se tiče pjevača, Klaus Florian Wogt previše je lirski tenor za Sigemunda, dok je Irene Theorin bila indisponirana, a nakon ove predstave iduću je otkazala. Ove 2022. godine Irene Theorin trebala bi pjevati kompletan ciklus u Bayreuthu, međutim, nismo sigurni kako će svoju izvedbu u tri opere moći održavati na zadovoljavajućem nivou tijekom cijele festivalske sezone. Izvedbu Valkire pratile su izvedbe suvremenih reinterpretacija Rajninog zlata u popratnom festivalskom programu.
Osim glazbenog doživljaja, vrijedi spomenuti i ostale segmente boravka na Bayreuthskim svečanim igrama. Oko zgrade Festspielehausa prije predstave i tijekom stanki može se uživati u bogatoj gastronomskoj ponudi, a poseban su doživljaj fanfare s balkona koje pozivaju publiku na predstavu 15 minuta prije početka. Isto tako sve ceste, osim jedne prilazne, zatvorene su za vrijeme festivala, čime se stvara posebna festivalska atmosfera u kojoj možete vidjeti formalno obučene ljude koji šetaju i razgovaraju o Wagneru. Sve u svemu, radi se o vrijednom kulturnom doživljaju koji zauvijek ostaje u sjećanju.
Na festivalu su nastupali i hrvatski umjetnici. Sopranistica Dunja Vejzović, kao jedna od vodećih svjetskih wagnerijanskih pjevačica, tri je uzastopne sezone na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala Kundry u Parsifalu, 1978., 1979. i 1980., a proglašena je i jednom od najboljih Kundry na svijetu. U parku ispod Festspielehausa nalazi se slika slavne sopranistice Milke Trnine, a u Wahnfriedhausu gdje je Richard Wagner živio nalazi se i muzej gdje su slike svih dirigenata koji su ravnali festivalskim orkestrom i tu su dva hrvatska dirigenta: Lovro von Matačić i Berislav Klobučar. U dućanu pored Festspielehausa prodaje se dvostruki CD sa snimkom Lohengrina pod vodstvom Lovre von Matačića. U posljednje vrijeme na Bayreuthskim svečanim igrama pjevao je Tomislav Mužek, tako da se tradicija nastupanja hrvatskih umjetnika na igrama polako ali sigurno nastavlja.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 20. siječnja 2022.
