Monografija svestrane umjetnice bogato je ilustrirana, ali ima brojne propuste

Monografija Mirjana Bohanec Vidović: hrvatska operna prvakinja, diplomatkinja i filmska glumica, gl. ur. Ernest Fišer, Nakladnička kuća Tonimir, 2021.

• Knjige iz područja hrvatskoga glazbenog života, shvaćenog u najširem smislu toga pojma, kojim su obuhvaćene najrazličitije teme produktivne, reproduktivne, pedagoške i znanstvene djelatnosti, još uvijek sporadično objavljuju naši izdavači i nakladnici. Znanstvenu literaturu pokrivaju u pravilu izdanja Hrvatskoga muzikološkog društva, pedagošku literaturu različite nakladničke kuće, kao i naslove znanstveno-popularne literature za kojom mogu posegnuti i nestručnjaci. U ovu posljednju podvrstu knjiga s tematikom iz glazbenoga života mogli bismo uvrstiti i monografiju Mirjana Bohanec Vidović: hrvatska operna prvakinja, diplomatkinja i filmska glumica. Tiskanje je dovršeno u rujnu 2021. godine, a pripremu, tisak i uvez obavila je Nakladnička kuća Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Ta se kuća pojavljuje i kao prvi subjekt u popisu Nakladnici, uz koji su na preliminarnoj stranici navedeni Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu i Ogranak Matice hrvatske u Varaždinu, dok su na posljednjoj stranici oni navedeni kao sunakladnici. Objavljivanje monografije financijski su pomogli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Zagreb.

  Čitateljima je tako ponuđena monografija o umjetnici čije je djelovanje zaokruženo dvanaest godina ranije – 2009. godine, dakle o umjetnici koja je mogla sama reći nešto o sebi i o svome djelovanju. Suradnicima je mogla dati na korištenje sačuvanu građu iz obiteljskog arhiva kao podlogu za argumentirani prikaz njena života i rada na tri područja: glazbenom – vokalne solistice, filmske glumice i diplomatkinje. Za svako od tri područja njena djelovanja trebalo je potražiti i odabrati kompetentne suradnike pa su se kao pisci tekstova našli dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek (znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU), filmski kritičar Nenad Polimac i dr. sc. Iva Hraste Sočo, posebna savjetnica ministrice kulture i medija Republike Hrvatske.
  
  Na početku knjige pod naslovom Umjesto predgovora tiskan je govor akademika Nikole Batušića (1938-2010) sa promocije dvostruke kompaktne ploče Mirjane Bohanec Vidović, održane 12. veljače 2004. godine u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Posljednje poglavlje u monografiji autorice Jelene Sviben nosi naslov Bibliografija i diskografija Mirjane Bohanec Vidović. Urednik izdanja je Ernest Fišer, a likovno-grafičku opremu potpisuju Ernest Fišer i Svebor Fischer (što je navedeno na uvodnoj stranici, dok je na zadnjoj kao grafički urednik potpisan samo Ernest Fischer). Monografija je tiskana na Kunstdruck-papiru formata A4, a od ukupno 208 stranica pedeset i devet sadrži tekst tiskan u dva stupca (fontom veličine 16?) dok su na čak njih 149 objavljene fotografije umjetnice (same i u društvu s glazbenicima, političarima, djecom i dr.), fotografije plakata i programa opernih i koncertnih nastupa te nagrada i odlikovanja koje je Mirjana Bohanec Vidović dobila tijekom više od četiri desetljeća duge karijere.
  
  
  
  Četiri poglavlja odnose se na životopis i djelovanje Mirjane Bohanec Vidović, od kojih prva dva – dakako dva ključna, potpisuje Hrvojka Mihanović Salopek. To su kratki Životopis (na pet stranica) i poetski naslovljen pregled glazbeničkoga puta Između Euterpe i Talije: operna i koncertna djelatnost Mirjane Bohanec Vidović (na trideset i jednoj stranici). Poglavlje odmah počinje cjelinom Operna djelatnost u kojoj su ponovljeni neki podatci iz životopisa umjetnice i objašnjena metodologija izlaganja u ovoj i sljedećoj cjelini Koncertna djelatnost. Autorica je odabrala kronološki redoslijed izlaganja o opernim i koncertnim nastupima Mirjane Bohanec Vidović, koristeći objavljene kritike i sačuvane programe i plakate. Tako odvojeno pratimo njene nastupe u kazalištima i koncertnim dvoranama, više u Hrvatskoj i manje u inozemstvu – od debitantskog nastupa iz studentskih dana u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu u scenskoj izvedbi djela (a ne opere kako je navedeno u Životopisu), kantate Carmina Burana Carla Orffa (1895-1982) do 1993. godine kad je pjevačku karijeru, u jeku Domovinskoga rata, zamijenila diplomatskom.
  
  

  Zaključak svog priloga monografiji sročila je Hrvojka Mihanović Salopek u kratkom odlomku Završni zaključci, iz kojeg bismo izdvojili sljedeće riječi: „Bilo da je pjevala opsežne naslovne uloge ili epizodne uloge, Mirjana Bohanec je uvijek studiozno pristupala dodijeljenoj roli i nastojala pružiti svoj pjevački i scenski maksimum, uživljavajući se glumački u psihološku karakterizaciju lika, a usporedo poštivajući autentičnu stilsko-interpretativnu pjevačku zadatost“. Nakon podsjećanja na podatke iz života umjetnice, slijedi još jedna pohvalna ocjena o njenoj karijeri kao vokalne solistice: „Poznavanje stilskih osobitosti, umjetnička radoznalost i širina glazbene kulture omogućili su Mirjani Bohanec Vidović da tijekom karijere pjeva opsežan i raznovrstan repertoar klasične glazbe, od starih majstora, preko sakralne glazbe, do antologijskih djela opernog repertoara, pa sve do suvremene glazbene avangarde. Pritom je pažljivo i smisleno birala svoj repertoar i nikad nije prelazila u fahove koji nisu bili adekvatni za njezin glas.

  

  
  
  Počela je kao lirski sopran s mogućnošću pjevanja gipkih koloratura, a sa zrelošću je realizirala uloge spinto soprana. Zahvaljujući svojoj inteligenciji, ali i neprekidnoj dinamici učenja novog, uvrstila se u malobrojne pjevačice koje su mogle primjereno pokrivati različite žanrove opere, oratorije, lieda [!], operete, starogradskih popijevki i filmske glazbe“. Iz ovih nekoliko rečenica saznajemo više o umjetničkoj osobnosti Mirjane Bohanec Vidović a manje o njenome mjestu u ukupnosti glazbenih događanja u Hrvatskoj.

  Podsjetimo da nas Hrvojka Mihanović Salopek kronološki vodi kroz godine djelovanja ove umjetnice, pa je razumljivo da tekst obiluje podatcima o njenim ulogama, kazalištima u kojima je nastupala, redateljima, drugim pjevačima, orkestrima i dirigentima s kojima je nastupala. Taj pjevački vremeplov potkrijepljen je upečatljivim odlomcima iz glazbenih kritika hrvatskih i stranih glazbenih pisaca i kritičara objavljenih uglavnom u dnevnim novinama i stručnim časopisima, u kojima su iznesene pohvale nastupa Mirjane Bohanec Vidović iako tako možda nije ocijenjena i izvedba opere u cjelini ili koncerta. Dijelovi kritika s gostovanja u nekim zemljama objavljeni su na jeziku izvornika i u slobodnijem prijevodu (osim za jedan tekst na engleskom jeziku kojim – pretpostavlja se – čitatelji dobro vladaju). Jednu opernu solisticu najbolje je predstaviti ulogama koje je ostvarila, što je Hrvojka Mihanović Salopek učinila u oba svoja teksta. Odabrala je jednostavniji način, navodeći imena uloge i opere te prezimena skladatelja pa su to, imajući u vidu širi krug čitatelja ove monografije, nedostatni podatci i sa stanovišta manje upućenih čitatelja, ali i autorskoga prava, a uz puno ime manje poznatih skladatelja uobičajeno je dodati i godine života.

  

  
  
  U nizu skladateljskih imena našao se i Georg Friedrich Händel (1685-1759), kojem je pogrešno (na 18. str.) pripisano autorstvo opere Erindo izvedene 22. srpnja 1973. godine na XIX. splitskom ljetu u Splitu. Na plakatu tiskanom na str. 64 i 65 potpisan je skladatelj Johann Sigismund Kusser (1660-1724), sin protestantskoga kantora rođen u Bratislavi. Obitelj je 1674. preselila u Njemačku, a operu Erindo skladao je 1694. za kratkoga boravka u Hamburgu (Händel je tada imao devet godina). Autorica je na 20. str navela pravo ime skladatelja opera Erindo.
  
  Još jedan previd vezan je uz koncertnu izvedbu skladbe Slavoslovje Borisa Papandopula (1906-1991) iz 1967. godine, što je zabilježeno sljedećim riječima: „Važan napredak u besprijekornom svladavanju domaćeg suvremenog repertoara Mirjana Bohanec je pokazala već 1967. kad je kao studentica besprijekorno otpjevala solo-dionicu u djelu Borisa Papandopula Slavoslovje pod ravnanjem samog skladatelja (...)“. Skladba je nastala kao završni rad na studiju u Beču, gdje je i praizvedena 1928. godine, pa ne potpada pod odrednicu „domaći suvremeni repertoar“.
  Ime skladatelja Tommasa Restija (1770-1830) napisano je u više varijanti: Tomaso Resti, Toma Restić i Toma Resti, a trebalo je odabrati samo onu koja je uvrštena u relevantne glazbene priručnike.

  Tijekom dvadeset i sedam godina pjevačke karijere Mirjana Bohanec Vidović surađivala je s brojnim vokalnim solistima, dirigentima, orkestrima i redateljima, među kojima je njen prvi suprug Vladan Švacov, čije je ime navedeno ispravno i pogrešno kao Mladen. Na početku Životopisa stoji da je satove pjevanja pohađala kod Zlate Đurđenac Gavela, a ne Zlate Gjungjenac Gavella (1898-1982), supruge redatelja dr. Branka Gavelle. Pogrešno su navedena još neka imena: dirigenta Maxa Cenčića (1951-2020) umjesto Maksimilijan, zatim dirigenta, zborovođe i skladatelja Emila Cossetta (1918-2006) kao Emil Cosseto, a neka imena nisu dobro deklinirana, npr. u genitivu Mile Cipre (umjesto Mila Cipre) i Borisa Švara (umjesto Borisa Švare). Neka imena likova također su pogrešno navedena (primjerice Mussete umjesto Musette, Cherubin umjesto Cherubino) kao i naslovi opera (La Boheme umjesto La Bohème). U bilješkama ispod teksta zabilježeni su autori kritika uglavnom punim imenom, ali i inicijalima.
  
  Tako je inicijale V. F. Hrvojka Mihanović Salopek protumačila kao Vladimir Fučijaš (1935), a prije bi se pod njima (s obzirom na vrijeme i mjesto događanja – Rijeka) skrivao Vladimir Fajdetić (1924-1981) koji je završio studij violine, hrvatskog i francuskog jezika, povijesti umjetnosti i muzikologije te pisao glazbene kritike. Mirjana Bohanec Vidović nastupala je i na festivalima zabavne glazbe, pa su i njihova imena trebala biti u cijelosti navedena. Bila je često gošća na festivalima klasične glazbe, u čijem se nabrajanju opet potkrala pogreška: „Puno je nastupala i na najuglednijim domaćim glazbenim festivalima, kao što su Varaždinske barokne večeri, Glazbene večeri u Donatu, Splitsko ljeto, Glazbene večeri u Budvi, Osorske glazbene večeri, (...)“. Pod odrednicom domaći festivali mogla se naći Budva u kontekstu SFR Jugoslavije, ali ne i današnje Republike Hrvatske. U tekstu su korištene kratice čije objašnjenje je izostalo u prilogu, a trebalo ih je navesti u punom obliku kako bi ostale razumljive i manje upućenim čitateljima.

  Mirjana Bohanec Vidović na ovakvim koncertima interpretirala je ulomke iz opereta, a da nije imala više prilike pjevati u svojoj matičnoj kazališnoj kući – Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, ovako objašnjava Hrvojka Mihanović Salopek: „Osamdesetih godina, kao da se iznova budio interes ne samo starijih, već i mladih generacija za taj veseli, ležerni i šarmantni žanr, koji je u doba rane komunističke vladavine bio nemilosrdno prognan kao izdanak dekadencije građanskog društva“. Opereta u Zagrebu nije, ipak, nemilosrdno prognan žanr u vrijeme „rane komunističke vladavine“, jer je od osnivanja Gradskoga kazališta Komedija 1950. godine opereta udomljena u toj ustanovi. U više je navrata u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu do 1990. godine bila postavljena jedna od najuspjelijih opereta – Šišmiš Johanna Straussa ml. (1825-1899), potvrđujući autonomiju repertoarne politike kazališnih uprava (neovisno o društvenoj ideologiji).

  I ovaj zaključak iziskuje pojašnjenje: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ima tri velika umjetnička ansambla čiji se nastupi izmjenjuju na jednoj pozornici, a to su Opera, Drama i Balet. Od osnutka stalne opere 1870. godine upravo su one bile okosnicom glazbeno-scenskog repertoara iako su i operete, osobito one koje je skladao prvi ravnatelj opere Ivan pl. Zajc (1832-1914), činile znatan udio u repertoaru tijekom kazališnih sezona. Podsjetimo da pravog baletnog ansambla nije bilo sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća.

  Hrvojka Mihanović Salopek je u svojoj temeljnoj struci – kroatistici, postigla iznimne dosege u književnoj kritici i analizi opusa ili pojedinačnih djela hrvatskih književnika te kao urednica sabranih djela. Glazbeno znanje stekla je tijekom studija na Institutu za crkvenu glazbu, gdje je uz ostale predmete učila i orgulje pa je nastupala na koncertima kao solistica ili kao pratilac instrumentalnih solista i pjevača, nastupivši i s Mirjanom Bohanec Vidović. Iako je poznata kao vrsna poznavateljica hrvatskoga književnog jezika, ipak je u drugoj struci – koju bismo mogli odrediti kao glazbenu publicistiku – pokazala manje vješto snalaženje u pisanju teksta. Slijed misli je doduše jasan, ali su rečenice kadikad preduge zbog nabrajanja i nastojanja da se u jednome dahu iznese što više podataka. Zapazili smo u tekstu nespretno sročene rečenice (ili kraće dijelove) pa ih čitatelji možda neće protumačiti onako kako je autorica zamislila.

  Navest ćemo neke nespretno sročene izraze: „u svojim memoarskim sjećanjima“, „sa scenskim pjevačkim nastupanjem“, „Njezin raspon išao je i do sopranskih dramskih karakteristika“, „prigoda svakom solističkom pojedincu“, „nastavila je njegovati svoj pjevački afinitet“, „Po mišljenju cjelokupne percepcije“, „Neupitne odlike za profinjeno muzikalnu izvedbu Jelene zadobila je“, „U svom osvrtu pod nazivom Figaro bez sjaja kritička vizura je bila vrlo zahtjevna i oštra za predstavu u cjelini“, „Ova dobro uigrana predstava doživjela je oduševljenje svojim gostovanjem i na osječkom Annalu“, itd.

  Iz jedne rečenice može se steći pogrešna slika o programu koncerta održanog u Dubrovniku 25. srpnja 1971. na Dubrovačkim ljetnim igrama: „…kao i solističkim nastupom s pijanistom Svjatoslavom Richterom i Dubrovačkim gradskim orkestrom“. Plakat ovoga koncerta objavljen je na str. 55 s legendom: „Program nastupa Mirjane Bohanec na Dubrovačkim ljetnim igrama uz Gradski orkestar Dubrovnik, Svjatoslava Richtera, Dejana Bravničara i pod dirigentskim vodstvom Igora Gjadrova“. Moglo bi se zaključiti da su svi solisti zajedno nastupali u jednoj točki, ali radi se o tri odvojene točke u kojima je svaki od solista nastupio uz pratnju orkestra. 

  U monografiji o Mirjani Bohanec Vidović još su dva priloga, a na isti način kao i Hrvojka Mihanović Salopek osmislili su ih Nenad Polimac i Iva Hraste Sočo, prateći slijed događanja. Prema podnaslovu monografije prvi bi trebao biti prilog o diplomatskom djelovanju, a zatim o filmskom. No, redoslijed priloga odgovara povijesnim činjenicama. Pišući o Mirjani Bohanec Vidović kao filmskoj glumici u svom tekstu Glumački opus Mirjane Bohanec Vidović, dotaknuo je filmski kritičar Nenad Polimac njen prvi nastup kao operne pjevačice u filmu Fadila Hadžića (1922-2011) Tri sata za ljubav iz 1968. godine koji nije ostao nezapažen u filmskim krugovima. Sljedeći je bio film Tko pjeva zlo ne misli (1970) koji je Mirjanu Bohanec Vidović uvrstio među hrvatske filmske zvijezde. Njenim odabirom redatelj Krešo Golik (1922-1996) riješio je veliki problem zatvaranja četvorke glavnih likova, jer uz dobru glumu uloga je uključivala i dobro pjevanje. Na prijedlog autora glazbe u filmu Tri sata za ljubav Živana Cvitkovića povukao je Krešo Golik smion potez povjerivši Mirjani Bohanec Vidović ulogu Ane Šafranek.

  Velik dio teksta posvetio je Nenad Polimac sadržaju filma i analizi, ističući istinske glumačke kvalitete Mirjane Bohanec Vidović koja se savršeno uklopila u vrhunsku profesionalnu glumačku ekipu u kojoj su bili Mia Oremović (1918-2010), Franjo Majetić (1923-1991) i Relja Bašić (1930-2017). Iako je u spomenutim filmovima Mirjana Bohanec Vidović pokazala veliki glumački potencijal, potreban i u kreiranju uloga u operama, ipak je odabrala pjevanje kao svoj životni poziv. Nastupila je kasnije u još nekoliko filmova, a posljednju ulogu odigrala je 2021. godine u TV-seriji Dnevnik velikog Perice redatelja Vinka Brešana, svojevrsnom nastavku filma Tko pjeva zlo ne misli. Tekst Nenada Polimca bogat je podatcima, a pisan je tečno i jednostavno, stilom pristupačnim širokoj publici. Prilog je potkrijepljen fotografijama na četrnaest stranica.

  

  Iva Hraste Sočo podijelila je svoj kratki prilog Mirjana Bohanec Vidović i diplomacija u dvije cjeline: kratki kronološki popis Diplomatske dužnosti i njegov komentar u duljem tekstu U službi domovine Hrvatske. Autorica potanko opisuje djelovanje Mirjane Bohanec Vidović od godine 1994. kad je imenovana na sasvim novo mjesto savjetnice za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču do završetka njenoga radnog vijeka 31. prosinca 2009. na mjestu posebne savjetnice ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske. U tečnom i jednostavnom tekstu koji obuhvaća četiri stranice niz je podataka o poslovima koje je Mirjana Bohanec Vidović obavljala tijekom šesnaest godina promičući hrvatsku kulturu i umjetnost organiziranjem gostovanja glazbenih umjetnika, izložbi, promocija knjiga, predavanja, i dr., vodeći posebno brigu o pripadnicima hrvatske nacionalne manjine u drugim državama. Na nekima od humanitarnih koncerata je i sama nastupila, povremeno podsjetivši publiku na dugu pjevačku karijeru.

  

  Posljednje poglavlje u monografiji Bibliografija i diskografija Mirjane Bohanec Vidović potpisala je Jelena Sviben. Bibliografske jedinice složene su kronološkim slijedom nastupa, za koje su navedeni svi podatci o mjestu i nadnevku izvedbe te interpretima. Uz naslove novina ili časopisa naveden je nadnevak i stranica, a nisu navedeni godište i broj. Razdvojene su kritike opernih izvedbi, koncerata, nastupa u TV-emisijama, nastupa s ansamblom Collegium musicum, članci i intervjui. 

  Fotografije čine gotovo tri četvrtine ove bogato ilustrirane monografije, pa svakako treba reći nešto i o njima odnosno o likovnom (grafičkom) uređenju. Od trinaest araka samo jedan ne sadrži fotografije i to onaj s opsežnim tekstom Hrvojke Mihanović Salopek, dok su u ostalima djelomično ili na sve stranice raspoređene fotografije. Odabrane su fotografije iz nastupa u operama i na koncertima, fotografije s drugim sudionicima u predstavama ili na koncertima, zatim fotografije s političkim uglednicima kao npr. s prvim predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom, fotografije s različitih kulturnih priredbi održanih tijekom diplomatske karijere Mirjane Bohanec Vidović, fotografije programa i plakata, nagrada koje je dobila i dr. Na nekim su stranicama po dvije ili više fotografija, na nekima po jedna (preko čitave stranice, bez margina) a neke su fotografije na dvije stranice, poput one snimljene sa Svetim ocem papom Ivanom Pavlom II. prilikom privatne audijencije.

  

  Većina fotografija ima legende s kratkim opisom i imenima osoba, kod nekih su podatci izostavljeni a kod nekih su pogrešno navedeni, kao npr. za koncert iz 1988. godine s pijanistom Jakšom Zlatarom preimenovanim u Jerko (pravo ime je zapisano na plakatu ispred kojeg su se umjetnici fotografirali). Grafički urednici su nastojali ujednačiti formate fotografija i boje na susjednim stranicama. No, ipak su se na nekoliko mjesta potkrali propusti u prijelomu fotografija na dvije stranice pa unutarnji rubovi presijecaju lice Mirjane Bohanec na fotografiji iz 1978. godine, a na fotografiji sa Svetim ocem papom Ivanom Pavlom II. razdvojen je tekst.

  Čitatelja će sigurno privući kvalitetno reproducirane fotografije, pa će možda poželjeti češće prolistati ovu monografiju i saznati više o umjetničkom i diplomatskom djelovanju Mirjane Bohanec Vidović. No, uzalud će na stranicama potražiti imena recenzenata i lektora koji su sigurno važni suradnici pri konačnome oblikovanju teksta i ilustracija u nekoj monografiji. Temeljito čitanje teksta prije objavljivanja put je da se utemeljene primjedbe recenzenta (koje autor može, ali i ne mora prihvatiti) i lektora ugrade u sam tekst i time izbjegnu nedoumice, nejasnoće i pogreške koje su se u dogovoru mogle ispraviti. Monografija je tiskana, kročila je u hrvatsku kulturnu javnost i nadamo se da će, bez obzira na navedene propuste, opravdati namjeru nakladnika da predstavi svestrano djelovanje Mirjane Bohanec Vidović.
  
  

  © Snježana Miklaušić-Ćeran, KLASIKA.hr, 16. ožujka 2022.

Piše:

Snježana
Miklaušić-Ćeran