Spektakularna i inventivna predstava koja ledi krv u žilama

Teatro Giuseppe Verdi, Trst: Giacomo Puccini, Tosca, Christopher Franklin, dirigent, Hugo de Ana, redatelj



  • Tršćanski Teatro Giuseppe Verdi iskonsko je talijansko kazalište koje njeguje tradiciju većinom klasičnih inscenacija poznatih talijanskih opera. Iz sezone u sezonu gledamo naslove željeznog repertoara uz povremene izlete u ruski, njemački i suvremeni repertoar. Tako je ovu sezonu Teatro Verdi otvorio praizvedbom opere Amorosa presenza suvremenog talijanskog skladatelja Nicole Piovania. Piovani je primarno poznat kao filmski skladatelj. Između ostalog, skladao je glazbu za film La vita é Bella (1997.) koji je režirao i glumio glavnu ulogu poznati komičar Roberto Benigni. Praizvedbom je dirigirao sam skladatelj, dok je režija povjerena Chiari Muti, kćeri dirigenta Riccarda Mutija, koji je došao na jednu probu kako bi pratio proces nastanka predstave. O tome je Teatro Verdi detaljno izvijestio na svojoj Facebook stranici.

    Sljedeća premijera u Verdiju bila je Puccinijeva Tosca pod ravnanjem američkog dirigenta Christophera Franklina i u režiji slavnog Argentinca Huga de Ane. Iako Teatro Verdi ne stoji uz bok slavnim talijanskim kazalištima poput milanske Scale, Teatra San Carlo ili Teatra La Fenice, redovito u svojim produkcijama ugošćava slavne interprete pojedinih uloga. Tako je bilo i ovom prilikom, kad je u naslovnoj ulozi nastupila Maria José Siri. Riječ je o rasnoj sopranistici, pravoj pučinijanki, koja je 2016. godine otvorila sezonu u Scali. Pjevala je Cio-Cio-San u Puccinijevoj Madame Butterfly pod ravnanjem Mo. Riccarda Chaillya. Bio je to jedinstveni događaj za glazbeni svijet jer se tom prilikom Chailly odlučio za originalnu verziju partiture u dva čina iz 1904. godine. Nakon toga José Siri nastupila je u Scali i na premijeri Manon Lescaut, također pod Chaillyjevim vodstvom. Uvidom u programsku knjižicu nove tršćanske Tosce nailazimo na popis svih izvedbi slavne opere u Teatru Verdi od 1903. godine  do danas. Tako nam je upala u oči izvedba 1954. godine, kada je Scarpiu pjevao veliki Tito Gobbi i izvedba 1978. godine kada je kao Tosca nastupila slavna Raina Kabaivanska.

    Vratimo se na predstavu koju smo gledali u nedjelju, 6. ožujka 2022. godine  u popodnevnom terminu (termini su to koje prakticiraju talijanska i njemačka kazališta, te nam nije jasno zašto se takvoj praksi ne pridruže i hrvatski teatri). Kako smo već istaknuli, naslovnu ulogu slavne, zaljubljene i vrlo ljubomorne talijanske primadone Florie Tosce tumačila je Maria José Siri. Otkad se pojavila na pozornici, plijenila je pažnju iskustvenim nastupom u pjevačkom i scenskom smislu. Visine su joj bile vrlo sigurne, iako na momente s previše podvriska; pazila je gotovo na svaki detalj, a posebno na ariju-molitvu Vissi d Arte. Jasno se vidjelo koliko joj je bitna koncentracija i smiraj nakon natezanja sa Scarpijom u drugom činu kako bi što bolje otpjevala Toscinu autobiografsku ariju. Lijepo je ocrtala kontrast između očajne i prpošne žene zaljubljene u slikara Cavaradossija, razapetog između ljubavi i revolucije.

    José Siri pozornicom se kretala kao prava diva, dinamičnim scenskim pokretom na kojemu je, kako smo mogli primijetiti, precizno radila. Bila je itekako svjesna svoje važnosti u ansamblu, što se vidjelo na poklonu na kraju predstave. Ulogu Cavaradossija pjevao je tenor Mikheil Sheshaberidze. Riječ je o tenoru koji je previše lirski za Cavaradossija, a to se posebno osjetilo u ariji u  drugom činu Vittoria, Vittoria, ali i u duetima s Toscom, gdje je José Siri bila glasovno nadmoćnija i definiranija. Arija Recondita armonia u prvom činu protekla je uglavnom u raspjevavanju, a svoj najznačajniji obol predstavi Sheshaberzide dao je u trećem činu, gdje je pjevao punom snagom, iako je forsiranje falseta u E luncevan le stelle bilo odveć nametljivo. Završni tragikomični duet Tosce i Cavaradossija zvučao je solidno, iako su do izražaja došli problemi sa srednjim registrom oboje solista, posebno tenora.

    Bariton Alfredo Daza tumačio je beskrupuloznog prefekta rimske policije Scarpiju. Riječ je o baritonu poprilično nedefiniranih dubina koji u mnogočemu podsjeća na tenor, međutim kada se sve zbroji i oduzme, Te Deum na kraju prvog čina zvučao je solidno (iako je zbor bio hendikepiran zbog maski na licu, a i zbog pozicioniranosti u dubini pozornici, barem u prvom javljanju.) Daza se potrudio završnu visinu Te Deuma oblikovati moćno i protočno, dok se u drugom činu pomalo skrivao iza José Siri jer je njena scenska igra bila puno efektnija. Međutim, scenu Scarpijinog umorstva odradio je kolosalno; publici se ledila krv u žilama te su neki skretali pogled s pozornice. Alfredo Daza po sceni se kretao vrlo nametljivo, sjajno ocrtavajući negativnu karizmu oholog, bešćutnog i patetičnog Scarpije. 

    Cesare Angelotti u interpretaciji Crisitana Saitta uspio je na početku predstave u spektakularnoj  scenografiji Huga de Ane privući pažnju na sebe. Sakristan Dario Giorgelè u ariji Recondita Armonia podosta se povlačio uz tenora, te ne bi bilo naodmet da je uložio veći trud te tako dao značajniji doprinos izvedbi. Scaprijini poslušnici Spoletta i Sciarrone donijeti su interpretacijama Motoharu Takeia i Min Kima s podosta uspjeha. Zamijetili smo ih na sceni, što nije uvijek slučaj kada gledamo Toscu, jer se sve vrti oko trokuta Tosca – Cavaradossi – Scarpija. Glas pastira ocrtan je, iz donje lože, glasom Isabelle Bisacchi nježno i meko s odličnom kontrolom glasovnog aparata.

    Dirigentsko vodstvo Christophera Franklina vrlo je diskutabilno. Franklinov osnovni problem bio je orkestar smješten duboko u parteru, što nisu idealni akustički uvjeti. Prvi čin vodio je suzdržanim zamahom dirigentskog štapića pazeći na osjetljiv pučinijevski rubato. Drugi čin zvučao je poprilično konfuzno, posebno u dinamičkim klasterima prepiranja Tosce i Scarpije na pozornici, iako se trudio koliko je mogao i uz otežane uvjete krajnji rezultat bio je krnji. Nismo osjetili zadovoljstvo odslušanim nakon što smo izašli na stanku jer je ton orkestra bio neuredan i konfuzan. Franklin je donekle popravio dojam u trećem činu, a posebno u preludiju.

    Polaganija tempa bolje su mu legla i više se trudio istaknuti motive prvih zraka sunca  lipanjskog rimskog jutra koje će imati tragičan ishod. Suradnju s pjevačima Franklin je solidno odradio, iako je možda trebao više utišati orkestar i bolje procijeniti situaciju na nekim mjestima s obzirom na to da se orkestar nije nalazio u rupi. O orkestralnim sekcijama teško smo mogli steći cjelovit dojam s obzirom na popriličnu razbacanost zvuka. Ipak, posebne pohvale valja uputiti gudačima i limenim puhačima. Zbor koji je uvježbao Paolo Longo u podređenom je položaju zbog obligatornih maski, međutim, odlično se snašao u kantati u drugom činu: zvučao je moćno i sablasno, točno kako treba.

    Redatelj, scenograf i kostimograf Hugo de Ana ponovo je pokazao koliko je velik i cjelovit umjetnik. Dugogodišnji čovjek od povjerenja Mo. Riccarda Mutija u milanskoj Scali i autor predivne Lastavice u HNK u Zagrebu i ovom prilikom napravio je spektakularnu predstavu, ali i pokazao da je uz to što je čvrsto ukorijenjen u klasičan pristup itekako otvoren za nove tehnologije i istraživanje novih perspektiva u tijesnoj simbiozi s modernom tehnologijom. Scene crkve u prvom i palače Farnese u drugom činu u kombinaciji realne scenografije i digitalnih invencija daju cjelovitu sliku interijera i vidimo neku novu sliku koja odudara od ustaljenih prostora gdje se odvija radnja opere, što je kod Tosce iznimno precizno definirano. Teško je redateljima izmišljati novotarije a da se to ne pretvori u nakaradni regie-teatar. U tom najkompleksnijem segmentu Hugo de Ana pogodio je u sridu.



    Kako bi ostao vjeran ideji, u scenografskom segmentu predstave u sva tri čina na pozornici je zadržao veliku ruku sa žezlom koja simbolizira moć koja s nekih viših pozicija ugnjetava ljude koji se samo žele prepustiti ljubavi i pozitivnim emocijama. Opisana ruka vrlo je definirano izrezbarena s jasnim konturama mišića, što u prenesenom značenju znači da se vrlo dobro zna tko su ugnjetavači i odakle im moć. Poseban doživljaj u prvom činu proizvele su i vjerske amajlije. Iznimno je efektno kako se neposredno prije Te Deuma veliko raspelo podiže uz pomoć tehnike, jer do Te Deuma crkva je služila kao poligon za progon nepoćudnih, a za molitvu se prilagođava kako bi ispunila svoju primarnu i po mogućnosti jedinu svrhu. Odlične su i video-projekcije, a posebno ona na početku trećeg čina koja nas najbolje uvodi u atmosferu scenske situacije koja slijedi. Gledatelju može na momente zasmetati mrežica koja je cijelo vrijeme spuštena preko scene, ali je to iz režijskih razloga itekako opravdano.

    Kostimografija je također dosljedno pratila  klasični kanon, što je oku iznimno ugodno. Svjetlo koje potpisuje Valerio Alfieri odlično je naglasilo sve lajtmotive predstave kako bi obasjalo sve ono na što je publika trebala obratiti pažnju. Produkcija je to koja predstavlja poseban izazov za majstora rasvjete zbog prije spominjane mreže spuštene preko scene. 

    Kada se podvuče crta, treba reći da su prije epidemije koronavirusa predstave u Teatru Verdi bile kvalitetnije i da su opravdavale za hrvatske prilike visoke cijene ulaznica. Sada je kvaliteta pala, što je uglavnom uzrokovala tehnička provedba epidemioloških mjera. Nadamo  se da će prolaskom korone kvaliteta ponovo značajno skočiti.

    Na kraju treba spomenuti da je osim Marie José Siri u ulozi Florie Tosce, u novoj tršćanskoj produkciji nastupila hrvatska sopranistica i nacionalna prvakinja HNK Ivana pl. Zajca Kristina Kolar. Riječ je o najboljoj Tosci u Hrvatskoj i šire, a gotovo da nema domaće produkcije slavne opere da u njoj ne nastupa Kristina Kolar. Nova produkcija u HNK u Zagrebu, u kojoj Kolar dakako nastupa, najavljena je za svibanj. Mi zbog tehničkih razloga nismo mogli prisustvovati predstavi s Kristinom Kolar, međutim i iz iskaza ljudi u Trstu a i novinskog prikaza Igora Vlajnića u riječkom Novom listu, znamo da je Kolar kao i uvijek bila na visini zadatka. Ovim putem čestitamo našoj nacionalnoj prvakinji na još jednom u nizu uspješnih inozemnih nastupa, i nadamo se da će doći neka bolja vremena kada ćemo ju češće gledati  na sceni Zajca. 

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 24. ožujka 2022.

    Dirigent: Christopher Franklin
    Redatelj, scenograf i kostimograf: Hugo de Ana
    Oblikovatelj svjetla: Valerio Alfieri
    Zborovođa: Paolo Longo

    Uloge:

    Floria Tosca: Maria José Siri / Kristina Kolar
    Mario Cavaradossi: Mikheil Sheshaberidze / Raffaele Fir
    Baron Scarpia: Alfredo Daza / Stefano Meo
    Cesare Angelotti: Cristian Saitta
    Sakristan: Dario Giorgelè
    Spoleta: Motoharu Takei
    Sciarone: Min Kim
    Tamničar: Giuliano Pelizon
    Pastir: Isabella Bisacchi / Maria Vittoria Capaldo

Piše:

Luka
Nalis

kritike