Skladna ravnoteža suvremenog i tradicionalnog pristupa

Deutsche Oper, Berlin: Richard Wagner, Tannhäuser, dir. Donald Runnicles



  • Richard Wagner jedan je od nosivih stupova njemačke glazbene i kulturne povijesti, a opera Tannhäuser jedan od nosivih stupova njegova opusa. Za pravo razumijevanje Tannhäusera valja imati na umu da se radi o Wagnerovu mladenačkom djelu, nastalom nakon Ukletog Holandeza a prije većine ostalih ostvarenja kojima je skladatelj ušao u povijest. Dvadesetogodišnje razdoblje između praizvedbi Tannhäusera i Tristana i Izolde najbolji je pokazatelj zašto je harmonijski izričaj Tannhäusera bitno pitkiji u odnosu na Wagnerova kasnija glazbeno-scenska djela. Konačno, da se radi o ranijem ostvarenju potvrđuje i Tannhäuserov podnaslov romantische Oper.

    Kada je Richard Wagner u listopadu 1845. u Dresdenu praizveo Tannhäusera, punog imena Tannhäuser ili pjevačko nadmetanje u Wartburgu, zagrebačka publika još nije čula prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, Ivan pl. Zajc još nije otišao u Milano gdje se formirao kao operni skladatelj, a Franjo Josip I. još nije bio na čelu Habsburške Monarhije, koja još više od dva desetljeća neće postati Austro-Ugarska Monarhija. U godini praizvedbe Tannhäusera Verdi je iza sebe već imao Nabucca, no većina opera koje je marljivo stvarao od 1842., tj. od praizvedbe Nabucca, do Rigoletta iz 1851. nije zaživjela na europskim pozornicama. Za razliku od Verdija, koji je četrdesetih godina 19. stoljeća nizao operu za operom, Wagner se tijekom četvrtog desetljeća 19. stoljeća koncentrirao na tri glazbeno-scenska djela (Ukletog Holandeza, Tannhäusera i Lohengrina), dok je ostatak energije ulagao u pisanje. Tijekom desetljeća o kojem govorimo Wagner je objavio po dvije studije o Beethovenu i o Nibelunzima. Konačno, vrijeme rada na Tannhäuseru treba gledati u predrevolucionarnom svjetlu. Sudjelovanje u revolucionarnim tekovinama 1848. i progonstvo nakon poraza revolucije u njemačkim zemljama obilježit će lik i djelo Richarda Wagnera.

    Romantična opera Tannhäuser spaja antičku mitologiju – koju je Wagner smjestio u središte Njemačke – i srednjovjekovni germanski mit o natjecanju pjevača u dvorcu Wartburg u pokrajini Tiringiji. Glavni lik, pjevač i vitez Heinrich von Ofterdingen poznatiji kao Tannhäuser, tijekom cijele opere nećka se između pripadnosti jednom od dvaju lokaliteta u kojima vladaju dva kulturno-civilizacijska kruga – poganska antika u pećini Venusberg i srednjovjekovno kršćanstvo u nedalekom dvorcu Wartburg. Kao personifikaciju dviju povijesnih epoha i istovremeno pojačanje dramskog zapleta Wagner je uveo dva ženska lika prema kojima Tannhäuser gaji simpatije – boginju ljubavi i tjelesnog užitka Veneru i oličenje nevine ljepote Elisabeth. Kao treći ženski lik kojemu Tannhäuser teži, u libretu se pojavljuje sama Bogorodica, čije ime glavni lik zaziva nakon što spozna da je zasićen Venerinim čarima. Tannhäuserova neodlučnost i priklanjanje jednom ili drugom taboru os je oko koje je sagrađena cijela opera.   

    Kao stup njemačke i svjetske operne literature Tannhäuser ne silazi s opernih bina diljem Njemačke, pa ni s pozornice berlinske operne kuće Deutsche Oper. A da se radi o uspješnoj postavi Tannhäusera svjedoči i činjenica da je izvedba od 8. svibnja 2022. bila pedeseta od premijere održane 30. studenoga 2008. Režiju drezdenske verzije Tannhäusera potpisuje bivša intendantica Deutsche Oper Kirsten Harms dok je autor scene i kostima Bernd Damovsky. Berlinsku postavu Tannhäusera krasi minimalistična scena, na kojoj se tijekom triju činova romantične opere ne nalazi gotovo ništa, uz jedini izuzetak bolesničkih kreveta u trećem činu.

    Mistični ugođaj tijekom cijele opere postignut je različitim svjetlosnim i dimnim efektima čije su transformacije sjajno pratile blistavu Wagnerovu glazbu pod uvjerljivim ravnanjem maestra Donalda Runniclesa, aktualnog glazbenog ravnatelja Deutsche Oper. Za razliku od svevremenske minimalističine pozornice i kontekstualno neutralnih ugođaja izazvanih svjetlom, sjenama i bojama, srednjovjekovnu tematiku potvrdili su bogati i pažljivo izrađeni kostimi – od limenih viteških oklopa muških i duge plave kose ženskih likova do svjetovnih srednjovjekovnih ruha koje je nosio zbor. Stoga možemo zaključiti da Tannhäusera iz Deutsche Oper karakterizira skladna ravnoteža između suvremenog i tradicionalnog pristupa, predstavljenih modernom scenom i historijskim kostimima.

    Sva tri čina izvedbe obilježena su dosjetljivim redateljskim elementima koji su, uz odličnu glazbu u odličnoj izvedbi, pomalo razvučenu radnju učinili vrlo pitkom. Čuvenu uvertiru scenski je popratio silazak naslovnoga lika u limenom oklopu sa stropa, a snažan dojam s početka opere nije splasnuo do kraja izvedbe. Odbacivanje Tannhäusera od strane zajednice u drugom činu vješto je prikazano uzdizanjem pozornice sa zborom i ostalim solistima, dok napušteni naslovni junak simbolično ostaje ispod drugih. Korištenje svih triju dimenzija pozornice tijekom cijele izvedbe vješto je i efektno nadomjestilo nedostatak scenografije.  

    Među desetak solista koji se pojavljuju u operi valja istaknuti troje: naslovnog lika Stephena Goulda, sopranisticu Elisabeth Teige u ulogama Venere i Elisabeth i apsolutno najdominantnijeg solista u izvedbi, austrijskog basa Günthera Groissböcka kao tirinškog grofa Hermanna (u drugoj postavi Tannhäusera u istoj opernoj kući ulogu Hermanna izvodi hrvatski bas Ante Jerkunica). U slojevitim i izrazito razrađenim ulogama Venere i Elisabeth norveška sopranistica moćnoga glasa Elisabeth Teige potvrdila se i kao sjajna glumica. I njezin partner Stephen Gould kao Tannhäuser izrazito je uvjerljiv i muzikalan izvođač, koji je svojoj ulozi pristupio vrlo studiozno – od emocionalnih previranja u prvome činu i želje da se nakon boravka s Venerom u Venusbergu vrati u njemačko srednjovjekovno društvo tj. u okrilje kršćanstva, preko prikaza natjecanja pjevača u dvorcu Wartburgu i konačno usklika „U Rim!“ s kraja drugoga čina do razočaranja u trećem činu jer mu papa nije udijelio oprost.

    Međutim, bojom, karakterom i snagom glasa ipak je upečatljiviji bio Günther Groissböck kao suveren zemlje Tiringije i stric Elisabeth, ukratko čovjek koji u svojim rukama drži dvije važne poluge za Tannhäuserovu sreću – povratak u zajednicu iz koje je svojevoljno otišao u suprotni tabor i ruku Elisabeth kao smiraj nakon sudbinskih turbulencija. No od ovozemaljskog smiraja ipak nije bilo ništa, jer se Elisabeth žrtvovala kako bi otkupila Tannhäuserove grijehe. Sreću i mir naslovni lik nalazi na onome svijetu, nakon što mu svevišnji – mimo odluke pape – oprosti grijehe.  

    Dojmljiva i dirljiva romantična opera svojevrstan je melanž srednjovjekovnih i antičkih, kršćanskih i poganskih impresija mladoga Richarda Wagnera i odlična slušna i tematska priprema za njegova kasnija i kompleksnija djela. Sjajna interpretacija uz izrazito moćne soliste te odličan zbor i orkestar opravdali su popularnost aktualne postave Tannhäusera u opernoj kući Deutsche Oper, kojoj pedeseta izvedba zasigurno neće biti i posljednja.

    © Domagoj Marić, OPERA.hr, 11. lipnja 2022.

Piše:

Domagoj
Marić

kritike