Svestrana i omiljena sopranistica koja vidi umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti

Marija Barbieri, Naša Ivanka Boljkovac, ur. Zlatko Vidačković, Umjetnička organizacija Metropolis, 2022.

• U posljednje vrijeme objavljeno je nekoliko knjiga o hrvatskim opernim umjetnicama, pa se to manjkavo područje glazbene publicistike počelo  popunjavati. Uglavnom se te knjige više kolokvijalno nazivaju monografijama, bez obzira na njihov stvaran sadržaj. One možda jesu monografije po tome što su posvećene samo jednome umjetniku i samo jednoj umjetničkoj karijeri, no često nisu primjerene ozbiljnosti koju podrazumijevaju monografska izdanja. Potkradaju se greške u uređivanju, na različitim se stranicama nalaze različiti podaci o istim činjenicama, nepotrebno se ponavljaju neke činjenice, nedostaju neophodni popisi, kazalo osoba i sl.
  
  Redanjem dokumentacije nečije umjetničke karijere – fotografija, programa nastupa i kritika, ne stvara se monografija nego tek – spomenar. Često se sadržaj takvih knjiga svodi na površno glorificiranje dotičnog umjetnika bez naznačavanja, a kamoli obrazlaganja šireg konteksta nečijeg umjetničkog djelovanja i karijere, bez detaljnijih usporedbi i analiza. Pri tome nečije dugogodišnje bavljenje glazbenom publicistikom, pa čak ni znanstvene titule pojedinih autora, nažalost nisu jamstvo da će posao izdavanja tako zahtjevnih, i najčešće unikatnih, publikacija biti dobro obavljen. Zato je veoma važna odgovornost prilikom financiranja i dodjele javnog novca za javne potrebe u kulturi, da se objavljene knjige pomno procijene i vrednuju.
  
  Svjetlo dana upravo je ugledala monografija Naša Ivanka Boljkovac Marije Barbieri, velikog formata na 312 stranica, u izdanju Umjetničke organizacije Metropolis. Glavni urednik je Zlatko Vidačković, izvršni urednik Željko Anzulović, grafičko oblikovanje i pripremu načinila je Branka Moskaljov, unos podataka Renata Horvatić, lekturu i korekturu Rosanda Tometić, prijevod na engleski jezik (Summary) Željka Crnobrnja.
  
  To je još jedna u nizu od jedanaest pedantno napisanih monografija o hrvatskim opernim pjevačima autorice (ponekad i suautorice, ali tada najvažnijih i najopsežnijih poglavlja) Marije Barbieri: o Dunji Vejzović, Josipu Gostiču, Josipu Rijevacu, Josipu Križaju, Marku Vuškoviću, Mirelli Toić, Nadi Tončić, Cynthiji Hansell Bakić, bugarskim i slovenskim umjetnicima u korpusu hrvatske operne reprodukcije, hrvatskim opernim pjevačima 1846–1918.
  
  Proučavanje i istraživanje hrvatskih pjevača – od prve hrvatske primadone Sidonije Rubido, rođene grofice Erdödy, protagonistice praizvedbe prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava LisInskog 1846. godine, do najmlađih nositelja repertoara u hrvatskih opernim kućama, strast je kojoj se s velikim entuzijazmom posvetila prije tridesetak godina i još uvijek ustraje. Leksikon hrvatskih opernih pjevača, do sada u devet godišta, na ovim mrežnim stranicama, kao i spomenutih jedanaest monografija, grandiozno su djelo (iako dio njezina svekolikog rada kao radijske urednice, operne kritičarke, povjesničarke i publicistkinje) te pozicioniraju Mariju Barbieri kao korifeja i naš najveći autoritet na tom području.
  
  Postavila je visoke standarde. Njezin se rad temelji na pouzdano istraženim leksikografskim podacima do kojih je dolazila marljivim, neumornim pretraživanjem teatroloških arhiva, knjižnica i stare novinske građe. Nekoliko je godina u Beču, o vlastitu trošku, iz bogate i opsežne povijesne građe prikupljala podatke o hrvatskim umjetnicima u Bečkoj državnoj operi, još u doba kada ti podaci nisu bili servirani na pladnju kao danas online. Istražujući, otkrivajući i dokumentirajući, ispisala je cjelovitu povijest pjevačkog segmenta hrvatske operne reprodukcije.
  
  Bogato ilustrirana najnovija monografija o Ivanki Boljkovac donosi sistematizirani pregled umjetničkog djelovanja naše nacionalne prvakinje. Biografski dio opisuje djetinjstvo i školovanje, početke profesionalne karijere i njezin daljnji rad koji ju je doveo do statusa prvakinje Zagrebačke opere i primadone hrvatskoga glazbenog i kulturnog života. Uvodni tekstovi Hommage i Zvijezda rođena u gradu Zvijezdi (Karlovcu, 1955.) iz pera su dirigenta i skladatelja Mladena Tarbuka te književnice Nevenke Nekić. Slijede poglavlja s pregledom uloga, s mnoštvom fotografija i ulomaka iz kritika. Na prvome su mjestu uloge u djelima Giuseppea Verdija, zatim hrvatskih skladatelja, talijanskog trojca Mascagni – Puccini – Rossini, uloge u operama Wolfganga Amadeusa Mozarta, Richarda Wagnera, Richarda Straussa te ostale uloge – ukupno njih 34. Najviše je Verdijevih – sedam, i četiri (odnosno pet) Ivana pl. Zajca (Eva u Prvom grijehu, Ulla u Rudarima, Eva u Zrinjskom, Rusana u Mislavu, Margita u Banu Legetu). Tu je još i 28 sopranskih dionica u najvećim vokalno-instrumentalnim djelima, u popisu koncertnog repertoara.

  
  
  Urođena muzikalnost ispravno je vodila Ivanku Boljkovac kroz različite glazbene stilove i oblikovala njezin glumački izraz, uvijek decentan i primjeren. Razvoj snažnoga glasa dramskog soprana dobio je prave trenutke i vrhunce u ulogama Sieglinde u Wagnerovoj Walküri i Straussovoj Elektri. Aida, Requiem i druge Verdijeve uloge potvrdili su njezinu zanosnu verdijansku frazu i piana. U Verdiju se nju slušalo s jednakim očekivanjima i zanimanjem kao Ljiljanu Molnar Talajić u isto vrijeme.
  
  Na naslovnici je monografije slika Ivanke Boljkovac u ulozi Leonore u Trubaduru. Na poleđini je Santuzza u Cavalleriji rusticani. Odličan je to odabir koji karakterizira umjetnicu, iako je u obzir mogla doći i neka fotografija u ulozi Elizabete u Don Carlosu ili Elektre. Knjiga sadrži popis nagrada i priznanja, popis snimaka i filmova, popis uloga i nastupa, kazalo imena. Zaseban je dio fotoalbum uspomena, na prvome mjestu na voljenu majku Katu. U popisu nastupa navedeni su partneri i dirigenti pa on, uz citiranje kritika u prethodnim poglavljima, pruža širok pregled umjetnikâ i oslikava razdoblje i širi kontekst ne samo karijere Ivanke Boljkovac nego i puna četiri desetljeća rada i dijela repertoara zagrebačke Opere. Nastupi su sistematizirani kronološki, po godinama, iako bi bolja bila podjela po sezonama jer o kazališnom i glazbenom životu uvijek razmišljamo po sezonama.

  
  
  
  Trinaest stranica poglavlja Rekli su ispunjeno je posvetama i sjećanjima trideset troje umjetnika, najviše pjevača i dirigenata te profesionalaca s kojima je surađivala, i prijatelja. Posvete su nadahnute – od ponekog stiha do anegdota. Većina pamti i ističe senzacionalan debi 1980. u Don Carlosu. Zagrebačka publika iskazala je ljubav prema Ivanki Boljkovac već na tom njezinom željno iščekivanom debiju. Znalo se, s koncertnih nastupa, za nadarenost marljive studentice Muzičke akademije i njezin podatan glas bogatog, mekog baršuna kakav se dugo nije čuo. Svi su navijali da debi i obrana magisterija što bolje uspiju, a uspjeli su iznad očekivanja. Zatim su svi navijali da skromna mlada umjetnica dobije angažman u Operi HNK-a koja je u to vrijeme imala niz vrsnih, uglednih i međunarodno afirmiranih sopranistica. I to joj je brzo uspjelo. Bila je prva mlada pjevačica u zagrebačkoj Operi angažirana nakon punih deset godina. Stala je uz bok afirmiranim kolegicama i odmah nizom uloga izborila vlastito mjesto prvakinje Opere i nacionalne prvakinje.

  
  
  Omiljeni dugogodišnji stalni gost zagrebačke Opere – tenor Janez Lotrič, piše: „A još prije Leonore i Alvara (u Verdijevoj operi Moć sudbine, op. a.) dogodili su nam se Leonora i Manrico u Trubaduru, i to mnogo puta. Njezine fluidne zaljubljene oči promatrao sam tijekom cijele arije Ah si ben mio, a govorile su: 'tako, tako, mirno junački, a ne raspali do kraja – imaš još strettu odmah zatim', pa je već ona prva arija s njezinom motivacijom uspjela fenomenalno. (…) Kad sam se kao Manrico na sceni našao s Ivankom Boljkovac kao Leonorom, i u toj ariji između prvoga i drugoga dijela zagledao u njezine oči, njezin bi me iskreni pogled tako potresao da bi izazvao silnu emociju. Bio je to čudesan doživljaj. Arija je postajala pravi izljev ljubavi.‟ Tu je motivaciju Ivanke Boljkovac Janez Lotrič poslije uvijek doživljavao kada je pjevao Trubadura, bez obzira s kojom drugom partnericom.
  
  
  
  Ivanka Boljkovac afirmirala se i izvan područja opere i ozbiljne glazbe. Nastupala je u baletnim i dramskim predstavama, na televiziji, u zabavnim programima i emisijama te tako postala široko poznata i popularna, kao rijetko koja operna pjevačica. Evo što je o njoj rekla osoba iz sasvim drugačijeg miljea od opernog – televizijski i radijski voditelj i urednik Ljudevit Grgurić: „Ne znam je li itko zamijetio da je Ivanka jedna od rijetkih umjetnica koja vidi umjetnost u sebi, a ne sebe u umjetnosti. A to je rijetka osobina onih koji ne gledaju na svijet s pijedestala svojih velikih uspjeha u najprestižnijim dvoranama klasične glazbe diljem svijeta, nego jednostavno uživaju u jedinstvenoj privilegiji da svoju ljubav života mogu podijeliti sa svima koji su kao i ona zaljubljeni u glazbu!‟
  
  Kao vrhunska profesionalka Ivanka Boljkovac u matičnoj je kući savjesno tumačila svaku povjerenu joj ulogu. Puna četiri desetljeća zagrebačka publika uvijek je radosno iščekivala svaki njezin umjetnički pothvat, jer je voli i jer joj vjeruje. Rad Marije Barbieri iscrpno dokumentira karijeru sopranistice i objašnjava zašto je naša, zašto je omiljena u svijetu opere i izvan njega.
  
  
  
  © Davor Schopf, OPERA.hr, 1. srpnja 2022.

  Monografija Naša Ivanka Boljkovac dostupna je na web-stranici nakladnika: www.metropol.hr/knjige

Piše:

Davor
Schopf