Angažirana interpretacija Lane Kos

Teatro Verdi u Trstu: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Gianna Fratta, red. Guy Montavon

  • Giacomo Puccini operni je skladatelj koji je imao nepogrešiv osjećaj za opernu formu. Znao je oblikovati glazbeno-scensko tako da glazbeno-dramaturški supstrat teče sam od sebe. U toj savršenoj liniji svojim je protagonistima namijenio arije, duete i poneku ansambl scenu (najeklatantniji primjer je Scarpijin Te Deum na kraju prvog čina Tosce). Poznato je kako je Puccini bio iznimno strog prema svojim libretistima jer mu je operna forma bila iznimno važna, a tekst se morao u nju uklopiti i tu Puccini nije dopuštao vrludanja. Skladatelj iz Lucce u Toscani skladao je po narudžbi za publiku. Zbog toga će ga mnogi do današnjih dana osporavati, pa ga je tako Igor Mandić nazivao špageti-skladateljem. Iako bi se za takvu argumentaciju moglo naći utemeljenja, za integralno sagledavanje Puccinijeve glazbe potrebno je sagledati njezin simfonijski aspekt koji je itekako umjetnički vrijedan i iz kojeg se zrcali Puccinijev ogroman talent.

    Puccinijeva prva zrela opera Manon Lescaut praizvedena je 1. veljače 1893. godine u Torinu. Kao inspiracija za skladanje opere Pucciniju je poslužio slavni roman francuskog pisca – opata Prevosta iz 18. stoljeća. U vrijeme nastanka opere bilo je to učestalo inspiracijsko vrelo, pa je deset godina prije Puccinija za istim sižeom posegnuo Francuz Jules Massenet. Puccini je bio punokrvni verist pa je iz romana uzeo prizore različite od onih koje je izdvojio Massenet za svoju veliku operu u 5 činova. Naime, kod Puccinija naglasak je na emocionalnom naboju između glavnih protagonista, dok je Massenetu bila važnija liričnost i mekoća izričaja karakteristična za francusku operu 19. stoljeća. Manon Lescaut iz pera talijanskog majstora pravi je emocionalni koncentrat, iz kojega se posebno ističe veliki duet Manon i Des Grieuxa iz drugog čina. Dakako, partitura sadrži i arije nepatvorene lirske ljepote, npr. arija Des Grieuxa Donna non vidri mai iz prvog čina. Ruku na srce, od svih likova Des Grieux je najbolje prošao s dvije arije i jednom romancom.

    Tršćanski Teatro Verdi otvorio je svoju 2023/2024. sezonu novom produkcijom Manon Lescaut pod dirigentskim vodstvom maestre Gianne Fratte i u režiji Guya Montalvona. Predstava je nastala u koprodukciji s Operom u Monte Carlu i kazalištem u Erfurtu. Predstava je premijerno izvedena 2. studenoga 2023., a neposredni povod za odlazak na predstavu i ovaj prikaz nastup je hrvatske sopranistice Lane Kos u naslovnoj ulozi.

    Manon Lescaut prvi je put u Trstu izvedena manje od godinu dana nakon svjetske praizvedbe u Torinu. Bilo je to tijekom siječnja i veljače 1894. godine. U naslovnoj ulozi nastupila je Emilia Corsi, dok je za dirigentskim pultom bio Vittorio Maria Vanzio. U prvoj sezoni izvođenja bilo je čak 10 izvedbi, a tome je tako i stoga što Teatro Verdi funkcionira po principu stagione. Od tada do danas Manon Lescaut u Trst se vraća u prosjeku svakih deset godina. Od ostalih izvedbi valja izdvojiti produkciju iz prosinca 1949. godine (četiri izvedbe), kada je u ulozi Des Grieuxa nastupio tada 34-godišnji Mario Del Monaco a dirigirao je Oliviero De Fabritiis. Tu je i predstava iz travnja 1975. (pet izvedbi) kada je Manon Lescaut pod dirigentskim vodstvom Bruna Bartolettija pjevala Radmila Bakočević. Konstanta tršćanskih produkcija ove opere dirigent je Daniel Oren koji je dirigirao produkciju iz 1981. (sedam izvedbi), kao i posljednju prije aktualne u svibnju 2007. godine, u kojoj je nastupio danas popularni tenor Aleksandrs Antonenko. Predstava je također zabilježila sedam izvedbi.

    Na posljednjoj, popodnevnoj izvedbi (predstave u Teatru Verdi nedjeljom počinju u 16:00 sati) Manon Lescaut 12. studenog 2023. godine naslovnu ulogu tumačila je hrvatska primadona Lana Kos. U vokalnom smislu Kos nam je pružila moćnu interpretaciju izraženih visina, koncizno zaobljene linije. Visoki tonovi iskustvene impostacije posebno su došli do izražaja u drugom činu, čiji središnji dio čini veliki duet s Des Grieuxom netom prije bijega Manon iz zlatnoga kaveza u kojem je drži bogati Geronte. U ariji u posljednjem, četvrtom činu Sola, perduta, abbandonata Kos je odlično dočarala mračne akcente Manonina posrnuća koje će završiti njenom tragičnom smrću. Glas Lane Kos sadrži tamne obrise koje ona vješto smješta u kontekst uloge koju tumači, a to se posebno moglo vidjeti na ovom primjeru. Svoj vokalni aparat Kos je spretno prilagodila razvojnoj liniji heroine čija amplituda kreće od čedne djevojke preko bogate razmaženice do propale robijašice u udaljenoj koloniji smještenoj u novom svijetu.

    Scenski angažman Lane Kos bio je doista jedinstven doživljaj od prvog čina, gdje je odlično dočarala diferencijacijsko razmeđe između Manon i ostalih samostanskih djevojaka, iz kojeg se stereotipa naslovna junakinja naočigled ističe. Onda se otvorio zastor drugog čina, gdje vidimo Manon koja uživa u blagodatima bogatstva, ali istovremeno Kos dočarava neizbježan aspekt u kojemu je sav taj glamur guši i onda dolazi proplamsaj iskrene, čiste i na kraju fatalne ljubavi prema Des Griexu. Dolazimo tako do trećeg čina, kada Manon biva osuđena na izgnanstvo i transformacije Manon u tragičnu pojavnost do koje su je doveli njezini dvojbeni izbori i sustavna neustrajnost. U četvrtom činu Lana Kos demonstrira novi aspekt u interpretaciji Manon Lescaut jer smo u njenom glumačkom angažmanu mogli vidjeti sasvim jasne motive psihološkog pomaknuća propale djevojke. Bio je to doista zanimljiv kut gledanja koji nije uništila niti potpuno nefunkcionalna režija četvrtog čina. Hrvatsku primadonu na posljednjem nastupu kao Manon Lescaut u Trstu ove sezone došli su podržati mnogi poklonici iz Hrvatske, pa se tog popodneva u teatru Verdi mogao čuti pretežito hrvatski jezik, što je simpatičan doživljaj u nekad omiljenoj shopping-meki Hrvata.

    Partner Lane Kos bio je poznati tenor Roberto Aronica, koji već niz godina bilježi zamjetljivu međunarodnu karijeru u kojoj nastupa u svim najpoznatijim opernim kućama na svijetu, a također niže uspjehe i kao koncertni pjevač. Zamijećena je izvedba Verdijevog Requiema prije nekoliko godina s Berlinskom filharmonijom. Aronica je lirski tenor sjajne tehnike i brižno izgrađene legato fraze. Tenor mu krasi vrlo rafiniran ton velikog iskustva i jasnih interpretacijskih premisa. Des Grieux u Aronicinoj interpretaciji svakako je bio uzoran, ali ništa više od toga. Naime, već prilikom izvođenja nastupne arije Tra voi belle, brune e bionde bilo je jasno da Aronica zna što radi, ali nedostajalo je gipkosti atakiranja na kraju prve fraze, kao i boljeg otvaranja vokala. U ariji Donna non vidri mai situacija je bila nešto bolja jer se Aronica opustio, a glas mu je prodisao. Ista situacija bila je i u ariji kada Des Grieux moli stražara da ga pusti da se pridruži Manon na njenom putu na robiju. Kada se nastup Roberta Aronice sagleda u cijelosti, moramo utvrditi kako nas je najviše dojmio u srednjem registru, a cjelokupna interpretacija bila je obilježena pomalo konfekcijskim manirizmom. Jednostavno rečeno, nije se dovoljno suživio s ulogom pa, analogno tome, nije bio dovoljno prirodan u nastupu. Možda je ovo previše pretenciozna usporedba, ali Pavarottijevi nastupi u ulozi Des Grieuxa vrijedni su upravo zbog nepatvorene prirodnosti/jednostavnosti kojom je slavni tenor emitirao tonove. Istina je da je upravo po tome bio i poznat, ali kada uzmemo u obzir da je Des Grieux najbolje prošao u smislu arija u kompletnoj strukturi opere, u redu je da pjevač koji ga tumači bude malo više pod povećalom. U scenskom smislu Aronica je bio konstantno pristojan, a poseban obol dao je u već spomenutom, režijski problematičnom četvrtom činu.

    Lescauta je tumačio (pre)lirski bariton Fernando Cisneros, Gerontea Matteo Pierone, čiji bas se pokazao kao stabilna stavka u cjelokupnoj zvučnoj slici, a tu su još bili i Paolo Nevi kao Edmondo, Magdalena Urbanowicz kao glazbenik, Nicola Palmio kao palitelj svjetiljki/meštar plesne ceremonije i Giuseppe Esposito kao L'oste.

    Dirigentsko vodstvo povjereno je dirigentici Gianni Fratti. Uvidom u njenu umjetničku biografiju dolazimo do saznanja kako je klavir i dirigiranje diplomirala na milanskom Konzervatoriju, a u svom nastupnom portfelju bilježi nastupe u velikim opernim kućama (Opera u Hong Kongu, dvorana Smetana u Pragu, Opera u Macau, itd.). Fratta je ravnala i mnogim poznatim orkestrima (Berlinski simfoničari, Filharmonija iz Monte Videa, Simfonijski orkestar Ruske Federacije, Nacionalnim simfonijskim orkestrom RAI). U njenom opernom repertoaru veći je dio talijanskog željeznog repertoara, a u aktualnoj sezoni očekuje je nastup u Veronskoj areni.

    Svojim nastupom na otvorenju sezone u Teatru Verdi Fratta se pokazala kao odlična dirigentica koja pučinijanski rubato duboko osjeća i zna što joj je činiti s orkestrom kojem je pristupila kao dobro formiranom simfonijskom tkivu, a ne samo kao pratnji za demonstraciju virtuoznosti pjevača. Partituru je oživljavala iz takta u takt, pustivši protočnost fraze cijelom operom. Posebno dojmljivo izvela je slavni Intermezzo, koji je zvučao posebno lijepo uz poneku intonativnu nejasnoću na krajevima fraze. Odlične suradnike našla je u orkestru, gdje posebne pohvale zaslužuju sola klarineta i čvrsti violinistički korpus. Dokaz uspješnosti izvedbe intermezza (koji je Fratta shvatila kao simfonijski otok u operom moru) snažan je pljesak auditorija poradi kojega je maestra zaustavila izvedbu i ustala orkestar. Dirigentica je pjevačima pružila sigurnu podršku, dajući im jasne znakove i pazeći na dinamiku. Možda ju je tu i tamo previše ponijelo u drugom činu pa je orkestar nadglasao pjevače, ali s obzirom na ukupni emocionalni elektricitet koji čin nosi sa sobom, nije joj za zamjeriti – bolje zanosni nego robotski pristup. Dirigentica je za nastup splela kosu u pletenicu, što je bio zanimljiv estetski moment. Kada bi saželi njen nastup u jednu frazu, mogli bi samo reći: Bravissima maestra!

    Redatelj predstave Guy Montavon diplomu je stekao na u Hamburgu na Visokoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti i to u klasi Götza Friedricha. Niz godina bio je asistent Giancarla del Monaca, s kojim je radio u svim najpoznatijim opernim kućama Europe i svijeta. Režiju Manon Lescaut Montavon je smjestio u pariški svijet visoke mode, gdje ego caruje. Rečeno je najvidljivije u liku Gerontea, koji neodoljivo podsjeća na pokojnog dizajnera i vječnog ekscentrika Karla Lagerfelda – falio je samo njegov mačak. Montavon je dobro dočarao parišku provinciju u prvom činu i svijet visoke mode drugog čina, gdje je Manon Lescaut akter u ekstravagantnom foto-shootingu koji završava bijegom Manon iz tog neljudskog glamura. Eskalacija situacije njeno je razbijanje dizajnerske slike na zidu mizanscene. Scena prozivanja Manon u trećem činu odlično je postavljena kao arbitrarno suđenje na tribunalu, gdje ipak plemenitoj Manon sudi polusvijet koji je nije dostojan. Porota je to koja uživa u tuđoj nesreći, prikaz svijeta u kojemu su sve vrijednosti poremećene i uvijek važnija je ambalaža od sadržaja. Krhotina u dobro zamišljenom konceptu četvrti je čin, koji počiva na opreci između stabilnosti (donekle dobro namještena soba) u kojoj ostaje Des Grieux i propasti (mračna prljava soba) u kojoj se gasi život Manon Lescaut.

    Guy Montavon napravio je odličan posao s pjevačima, a posebno s Lanom Kos. Imao je na raspolaganju snažnu scensku pojavnost koja je mogla odgovoriti zahtjevima režije, posebno u drugom i četvrtom činu. Redatelj je oblikovao i svjetlo, dok je za odličnu scenografiju bio zadužen Hank Irwin Kittel. Posebno je spektakularan drugi čin, a niti prvi ne zaostaje. Režiju su pratili i primjereni kostimi Kristophera Kempfa. Riječ je o produkciji koja je rađena u koprodukciji s Monte Carlom, u kojoj je u last minute angažmanu nastupila Anna Netrebko (bila je pod zapadnim embargom zbog Putinove agresije na Ukrajinu i bez angažmana pa ju je u tom zrakopraznom prostoru angažirala opera u Monte Carlu) i riječ je o zaista odličnoj predstavi koja, koliko smo vidjeli po popunjenosti kazališta na posljednjoj predstavi, nije naišla na posebno odobrenje tradicionalne tršćanske publike. Opisano je velika šteta jer je riječ o dobro koncipiranom kazališnom doživljaju, uz izuzetak četvrtog čina.

    U vrijeme korone orkestar u Teatru Verdi bio je izmješten iz orkestralne jame, što je značajno utjecalo na kvalitetu izvedbi. Povratkom stvari u normalu izvedbena kvaliteta predstava u tršćanskom teatru ponovo je porasla.

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 5. prosinca 2023.

Piše:

Luka
Nalis

kritike